Intendant splitskog HNK Srećko Šestan: ‘Oduvijek smatram da grad bez kazališta nije grad‘

Srećko Šestan, intendant splitskog HNK, desetljećima je na kulturnoj sceni te je među najznačajnijim ljudima u hrvatskom teatru danas.

Vodio je uspješno više kazališta, no možda jest važniji njegov rad u Ministarstvu kulture. Šestan je zapravo najzaslužniji što Hrvatska danas ima više kazališnih profesionalaca negoli ikad u povijesti.

U Hrvatskoj se sve više profesionaliziraju kazališta u manjim gradovima. To je zapravo vaša ideja.

- Ne, dakako, jedino moja. Kako bilo, u kazalištu sam, moglo bi se reći, oduvijek. Moj je otac radio kao majstor pozornice u šibenskom kazalištu nakon Drugoga svjetskog rata, kad je postalo profesionalno. Tadašnja kulturna politika donijela je odluku da se ustanove profesionalni ansambli u svim manjim mjestima u Hrvatskoj, kamo su uglavnom potjerani glumci iz Zagreba, po kazni, jer su glumili za vrijeme NDH. Međutim, sredinom 60-ih godina politika se promijenila, glumcima su kazne istekle, pa je odlučeno da se kao profesionalna ostave četiri glavna kazališta, HNK-ovi, te još dva manja, u Varaždinu i Dubrovniku.

Jedva je nekako preživjela Virovitica, a raspušteni su ansambli u Vinkovcima, Požegi, Sisku, Puli, Šibeniku, Karlovcu i Zadru. Gradovi koji su izgubili svoj ansambl, bili su primorani da djeluju kao servis za ugošćavanje kazališnih predstava iz cijele Jugoslavije, a pod krinkom racionalnosti. Kako je moja teza oduvijek bila da grad bez kazališta nije grad, čim sam došao u poziciju, počeo sam se za nju zalagati.

Za mandata ministra kulture Bože Biškupića, čiji ste pomoćnik postali?

- Da, Božo Biškupić prihvatio je ideju. Još 90-ih, u prvom mandatu. A ozbiljno smo se dali na posao poslije 2004. Bio sam njegov pomoćnik za glazbeno-scensku i audiovizualnu djelatnost i jedan od prvih zadataka bio je da promijenimo Zakon o kazalištima, koji je izmijenjen stupio na snagu 2006. U tom zakonu je bila definirana mogućnost ponovnog pokretanja profesionalne produkcije. Do toga zakona postojale su dakle tzv. kazališne kuće, koje nisu imale svoje ansamble. Zakon je predvidio rok od dvije godine tijelima lokalne samouprave da pretvore kazališne kuće u gradska kazališta.

Održali smo niz sastanaka s ministrom, gradonačelnicima i njihovim pročelnicima za kulturu, gotovo svi su se odazvali. Svi gradovi koji su imali dovoljno novca i uvjeta pretvorili su svoje centre za kulturu ili kazališne kuće u gradska kazališta: Vinkovci, Požega, Pula, Zadar, Šibenik, Karlovac, a profesionalna kazališna produkcija egzistira i u Sisku, Velikoj Gorici, Čakovcu, Koprivnici.

Vi ste takoreći vlastiti zakon potom sami proveli u djelo, kad ste otišli iz Ministarstva i potkraj 2012. preuzeli karlovački Zorin dom.

- Prethodno je dakako Gradsko vijeće donijelo odluku da Zorin dom postane gradsko kazalište. Ali bio je to tek papir. Valjalo je zaposliti glumce. U prvoj godini mandata zaposlio sam Peđu Gvozdića i Giulia Settima, generacija su s osječke akademije te bijahu nakon punih pedeset godina prvi glumci angažirani u kazalištu Zorin dom.

Za godinu-dvije dana stvorili smo ansambl od šestero glumaca, došli su još Vanja Gvozdić, Nino Pavleković, Petra Cicvarić i Katarina Strahinić. Zatim je Katarina otišla, a došli su Lovorka Trdin i Andro Damiš. Giulio Settimo postao je ravnatelj Talijanske drame u riječkom HNK.

Stvorili smo ansambl koji je radio predstave i za djecu, lutkarske predstave i predstave za odrasle. Pridodamo li produkciju Dramskog i Baletnog studija koji djeluju dulje od 65 godina, jasno je da Karlovac danas ima respektabilnu kazališnu produkciju.

Godišnje je naše produkcije u kući, po Hrvatskoj, u inozemstvu vidjelo više od osamdeset tisuća ljudi, a kad sam došao, nije bilo praktički ničega, osim predstave “Na tri kralja”, uvijek rasprodane. Naime, Karlovčani vole svoje produkcije i općenito su zahtjevna i brojna publika.

No, zašto ste došli u Karlovac, osim što je to bilo moguće politički, budući da ste član HDZ-a, koji je gotovo uvijek od 1990. na vlasti u Karlovcu?

- Najviše me privuklo to što je Karlovac doista grad kulture. Svaki je drugi čovjek pokraj kojega prođeš Korzom ili Radićevom ulicom ili plesao ili glumio ili bio đak glazbene škole. Kultura je važnija negoli u bilo kojem manjem gradu u Hrvatskoj. Osim toga, dakako, najveći motiv mi je bio da pokažem kako se može oživotvoriti ideja o pokretanju profesionalne produkcije izvan velikih gradskih središta.

Vaša praksa teatarska duga je. Još ste 1992. preuzeli Lutkarsko Kazalište u Rijeci te ga oživjeli rekao bih trajno.

- Obnovio sam ga u tih pet godina, što se kaže i kadrovski i infrastrukturno te je ono usto svojim predstavama postalo cijenjeno ovdje i u svijetu. Pokrenuli smo reviju lutkarskih kazališta koja i danas traje. Zahvaljujući tome što smo napravili mnogo kvalitetnih predstava, stekli smo povjerenje da se u Rijeci organizira 2004. UNIMA, svjetski kongres te festival krovne organizacije svjetskih lutkara, 2004., za koji sudionici i danas kažu da je bio najbolje ikad organiziran.

Potom ste postali intendant riječkog HNK, gdje vas i danas pamte po dobru, a sad ste na čelu splitskog HNK. Uspjeli ste producirati ovogodišnje Splitsko ljeto kao da pandemije nema, no ona jest tu. Kazalište je najviše pogođeno, kad je posrijedi kultura. Jeste li zadovoljni potezima Ministarstva kulture?

- Drago mi je što je Ministarstvo kulture pronašlo načina da ublaži financijski udar koji je zahvatio nezavisnu kulturu. Prvi su uslijed protuepidemijskih mjera nastradali oni koji se bave izvedbenim umjetnostima. Međutim, trebalo bi možda više obratiti pozornosti na institucionalna kazališta, koja također proživljavaju teške dane, ne uspijevajući realizirati vlastite prihode, bez kojih je nemoguće zatvoriti financijsku konstrukciju programa i rada.

Ne smijemo zaboraviti, mi iz institucija moramo neprestano podcrtavati činjenicu da su institucije poslodavci velikome broju samostalnih umjetnika, ne samo autorskim ekipama, scenografima, kostimografima, režiserima, dramaturzima. Tu su brojni glazbeni umjetnici, članovi orkestara, bez kojih nema opera. Znači, imamo značajan broj honorarnih umjetnika u našim zborovima, a za baletne ansamble da i ne govorim.

Kako konkretno stojite vi u splitskom HNK?

- U našem orkestru ugovor o radu ima 34 glazbenika, a više od 40 ih je angažirano honorarno. U zboru vlada sličan omjer, otprilike je polovica stalno zaposlenih, a polovica na honorarnom ugovoru. I mi smo izvor njihove egzistencije.