PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

In Memoriam Nebojša Glogovac i Jernej Šugman: Suvremeni teatar je izgubio dva velikana

Nebojša Glogovac na premijeri filma 'Ustav Republike Hrvatske'
 Ronald Gorsic / CROPIX

U dva mjeseca iznenada su umrla dva velika južnoslavenska glumca koja jedva da su i zakoračila u najbolje glumačke godine: u Ljubljani Jernej Šugman (1968. - 2017.), a u Beogradu Nebojša Glogovac (1969. - 2018.). Njihov je gubitak nenadoknadiv. Obojica duhoviti, dobričine, vjerujem, eto ovako s naknadnom pameću, da su svojom glumom anticipirali tu sjenku smrti koja će im prerano preletjeti preko lica pa, među ostalim, i otud njihovo davanje, proživljavanje i uživljavanje. Prvoga je izdalo srce, drugoga pluća, a sad se dakle čini da su oni svoju smrt već mnogo ranije i mnogo više puta odigrali na sceni. Šugmanov baršunasti tenor, mekoća i fluidnost gesta, jedna rekao bih opća zaobljenost davali su kontrapunkt jednom drugačijem radu očiju, koje kao da su bile zaprepaštene svijetom, nemoćne da se u njemu zadrže.

Glogovac je pak sve samo ne zaobljen, kvrgav i čupav, hrapava a gustog glasa, kojemu je kontrapunkt davao jedan drugačiji rad očiju, koje su na svijet gledale uvijek malko neizbježno zamućene tugom.

O Šugmanu kao kazališnom glumcu ne mogu nadugo jer sam ga, na žalost, svega jednom gledao na sceni (a mnogo u snimkama), ali o Glogovcu umijem više jer sam doživio njegovih pet kazališnih uloga.

Gledao sam ga kao Gadnog u “Šinama” Milene Marković, u režiji Slobodana Unkovskog, i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP), gdje igra gotovo nemoguću ulogu brutalnog dječaka koji izrasta u ratnog zločinca, ali koji nije posve neshvatljiv i posve zao. Mnogo je umijeća potrebno za takav lik e da bi uopće imao scensko opravdanje a kamo li da ga se razvija.

Dobričinu Ivana pak zaigrao je u “Hadersfildu” Uglješe Šajtinca, u režiji Alex Chisholm i produkciji JDP-a, Glogovčeva beogradskog matičnog teatra. Taj Ivan jest psihički slomljen, bolestan još od puberteta, živi u susjedstvu s majkom i navraća glavnom junaku, Raši, kao jedinom prijatelju. Slojevitost jednog ranjivog bića odigrao je neposredno a promišljeno, suptilno a snažno, dirljivo i uvjerljivo i sjećam se da ga je zagrebačka publika ispratila ovacijama (predstava je gostovala u ZKM-u u siječnju 2007.)

Godine 2007. zaigrao je potpukovnika Vesovića u “Pijanoj (novembarskoj) noći 1918.” Miroslava Krleže te Ive Štivičića, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses. Posrijedi je avatar potpukovnika Vesovića, povijesne ličnosti, koji isljeđuje mladog Krležu. Glogovac nosi dramu cijelog prizora (koji igra sa Sretenom Mokrovićem) gotovo pasivan, s postupnim dizanjem energije, da tako, na koncu sasvim bez napora, podsjeti na čijoj su strani i moć i sila…

Prije dvije godine igrao je još jednom na ZKM-ovoj pozornici, u Shakespeareovu “Romeu i Juliji” u režiji Mikija Manojlovića i produkciji Radionice integracije i Qendra multimedia iz Priština. Montecchi, obitelj Romeova, jesu Albanci, a Capuleti, obitelj Julijina, jesu Srbi a Glogovac je dao lik starog Capuletija, kao surova, mračna čovjeka.

Lani je pak Nebojša Glogovac prvi put zaigrao na pozornici HNK u Zagrebu, Hamleta u režiji Aleksandra Popovskog i produkciji JDP-ovoj. On će filozofski monolog o prolaznosti dati kao parodiju isprva, namjerno vičući e da bi ga stišao i duhovno pojačao do konca tako da osjetiš veličinu samog teksta i momentum same glume. Glogovac generalno parodira, ali je u zadanim vježbama prijezira (spram simpatije Ofelije), nadmoći (spram drugova Rosencrantza i Guildensterna), mržnje (spram strica Kaludija), nemoći (spram majke Gertrude), i više nego ozbiljan. S vremenom uvjerljivo potone u stanje abnormalno, koje ruši sve psihičke motive i konce radnje te tako gradi još jednu predstavu u ionako predstavi o predstavi. Neka sjena preletjela je preko toga uvrnutog Hamleta, nešto je u njemu bilo što je već unaprijed bilo pomireno sa smrću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. prosinac 2024 01:11