Vodeći autori Jutarnjeg lista Patricia Kiš, Ivana Mikuličin, Dalibor Šimpraga, Nenad Polimac, Mirjana Dugandžija, Lada Novak Starčević, Klara Rožman i Tomislav Kukec u specijalnom feljtonu najtiražnijeg magazina u zemlji ovog ljeta, u deset nastavaka, donose ljubavne priče iz života glumica i glumaca koji su obilježili 100 godina hrvatskog kazališta i filma. Feljton će biti objavljivan u Studiju do 16. rujna.
U trećem nastavku donosimo priču o velikom Titu Strozziju i njegovoj petoj ženi, glumici Elizi Gerner.
Liječnica Maja Strozzi, kći Tita Strozzija i Elize Gerner, imala je 16 godina kad joj je otac umro. Za života on joj je davao džeparac od 100 dinara dnevno, ali je ugovorio s njom da će ga izgubiti ako ne pere ruke, ne vježba glasovir i slično. Tito Strozzi bio je razočaran što mu kći ne želi u glumice. Ipak, njegova unuka Dora Fišter nastavila je obiteljsku tradiciju.
Posljednja milostiva glumišta, kako su je često zvali, Eliza Gerner (1920. - 2013.) postala je glumica igrom slučaja širih povijesnih okolnosti. Doktorirala je ekonomiju u Budimpešti tijekom 2. svjetskog rata, disertacijom “Najnovije socijalne tendencije u odredbama poreznog zakonodavstva”, a kada je poslije pokušala u Zagrebu nostrificirati svjedodžbu, upozorili su je: “To je kao da ste studirali bogosloviju. Diplomirali ste u okupatorskoj zemlji”.
U rodnom Somboru, u Narodnom pozorištu, odlučila je igrati Elizu Doolittle u “Pigmalionu” Georga Bernarda Shawa. Potom je otišla u Zagreb i nagovorila Tita Strozzija da dođe gostovati u Sombor s Krležinim komadom “U agoniji”, u kojem bi ona igrala Lauru Lenbach. Strozzi je pristao, a veza koja je počela u Zagrebu, nastavila se i u Somboru, odakle su se vratili zajedno u Zagreb. Strozziju je Eliza Gerner bila peta žena. Došavši zbog Strozzija iz Sombora u Zagreb, završila je ovdje Dramski studio u kojemu je jedan od pedagoga bio Ranko Marinković.
Liječnica Maja Strozzi, kći Tita Strozzija i Elize Gerner, koja je upravo napisala vlastitu, još neobjavljenu knjigu, dijelom posvećenu i obiteljskoj lozi Strozzi, ne uspijeva se danas sjetiti da joj je tata Strozzi ikad pričao o ranim danima ljubavi s njezinom majkom. Otac joj je umro kada je imala 16 godina, pa nije bilo puno prilike za razgovor, uostalom, očevi, podsjeća Maja Strozzi, o takvim stvarima uglavnom ne pričaju djeci.
Nije bila ljubomorna
- S mamom Elizom jesam pričala o situaciji koja je na početku bila “nezgodna”, moj djed bio je samo tri godine stariji od svog budućeg zeta! Vezu u nastanku skrivali su i pred njim, ali i pred ostalima u provincijskom vojvođanskom gradu, za vrijeme rada na Krležinoj “Agoniji”. U početku su je skrivali i u Zagrebu, jer rani socijalizam nije još bio promijenio stroge malograđanske moralne zakone. Moja mama bila je hipnotizirana velikim glumcem i interesantnim čovjekom, u potpunosti mu je vjerovala. Osim kao svoju ljubav, doživljavala ga je i kao neprikosnoveni autoritet na svim poljima.
Možda zbog gotovo 30 godina razlike u dobi, nikad nije propitivala njegove odluke. Iako je pripadao starijoj generaciji, bio je daleko slobodoumniji od nje i odmah joj je predložio zajednički život. Pristala je, iako je podsvjesno možda očekivala nešto formalnije (brak), što su kasnije diskretno nadoknadili. U tim prvim godinama, ispunjavala ju je nova profesija koju je učila od najvećeg stručnjaka, a bila je i nekritično zaljubljena – sjeća se maminog svjedočanstva.
Strozzijeva povijest i povijest njegovih žena nije Elizu Gerner uopće zanimala.
- Nikad nije bila ljubomorna, uostalom, sve su te žene pripadale povijesti. Kasnije smo o tome znale pričati kao o napetom romanu, što ju je i potaknulo i na pisanje knjiga – govori Maja Strozzi, spominjući majčin memoarski ciklus od osam knjiga među kojima je i naslov “Tito Strozzi - svjetla i sjene jednoga glumačkog puta”.
Tito i Eliza proživjeli su zajedno nemirne, poslijeratne godine Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Radili su, silom prilika, u Rijeci, pa i u inozemstvu.
- Radilo se o uobičajenim osudama za nelojalnost novom društvu. Propitivala su se djela tijekom NDH. Tita Strozzija “Narodni sud” je osudio za neki verbalni delikt, pa je bio upućen na rad u Rijeku. Mama je otišla za njim. Uskoro su počeli i neki problemi, neuvjetovani politikom: mojeg su oca stisnule godine, došlo je do smjene glumačke generacije. Novi ljudi počeli su ga istiskivati, neopravdano ga optužujući za zastarjelost u umjetničkom radu. Imao je ogromnu radnu energiju, ali je posla imao sve manje i osjećao se nepotrebnim i nesretnim. Kad je on umirovljen, i mamina je karijera počela polako zamirati, nije više imala zaštitnika i mentora.
Kada se Maja Strozzi rodila, Tito i Eliza iz Rijeke su se - gdje su se i vjenčali - konačno vratili u Zagreb, uselivši se u krasan stan na glavnom zagrebačkom trgu.
Rano buđenje
- Moje je djetinjstvo bilo jako lijepo, bezbrižno i sretno. O njihovim problemima nisam imala pojma. Do mog puberteta živjeli smo kao dobrostojeća građanska obitelj, imali smo kućnu pomoćnicu koja se brinula da u kući sve bude u redu i vodila računa o meni u trenucima roditeljske odsutnosti zbog posla. Nerijetko su navečer bili odsutni. Ujutro, kad bi bili kod kuće, obožavala sam ih prerano buditi.
Bili su dobri i tolerantni roditelji. Otac je bio fokusiran na obrazovanje, stalno me je pokušavao nečemu podučavati. Uglavnom me je odgajala mama, od nje sam ponekad dobila i pokoju ćušku, to je tada bilo uobičajeno. Odlazili su u inozemstvo kad sam već bila veća, najviše zbog premalo angažmana u Hrvatskoj; bili su sposobni glumiti na njemačkom, jednako kao na hrvatskom. Nisam ih na tim putovanjima pratila, već sam za to vrijeme bila kod djeda – sjeća se Maja Strozzi.
Eliza Gerner Strozzija je napustila sredinom 60-ih, u poznim godinama njegova života, i počela suživot s Milanom Arkom, Strozzijevim prijateljem i sinom Krležinog prijatelja, s kojim je mnogo kasnije stupila u brak. Tito se tada povjerio glumici Mariji Crnobori: “Ja se nalazim u teškom položaju, Geri je opet i konačno otišla”. Prema sjećanjima Marije Crnobori, pred kraj života Strozzi se znao sjetno sjećati svoje četvrte žene Anđelke, balerine koja je živjela u Parzu. Eliza Gerner je pak znala govoriti kako joj je drugi brak s Arkom donio veću ravnotežu između posla i privatnosti.
- Drugi mamin muž Milan Arko bio je njezin vršnjak i vjerojatno je odnos bio ravnopravniji, muževljev autoritet manje izražen. Ona je u to vrijeme manje radila u kazalištu, ali je kasnije počela intenzivno pisati i upravo je taj dio života dobro uskladila s ulogom supruge u drugom braku. Bila mu je vjerna pratilja i podrška u različitim aktivnostima, a bilo ih je mnogo jer je Milan Arko bio nevjerojatno svestran čovjek. Potvrdio se kao poslovni čovjek, stručnjak za patente, kompozitor, pa čak i diplomat! U kasnijim godinama bili su jako povezani, sve manje su se razdvajali. Mene je Arko dobro prihvatio, ali se nikad nije miješao u moj odgoj. Kako sam već bila prestara za novog oca, cijeli mi je život prijatelj i “sponzor”. Bio je i savršen djed mojoj djeci – govori majka glumice Dore Fišter i novinarke Maje Fišter.
Dramu “Igra u dvoje” Strozzi je napisao za sebe i suprugu Elizu i ta je drama, kako je jednom rekla Strozzijeva unuka Dora Fišter, koja ju je također kasnije igrala, bila i zrcalo odnosa njezinog djeda i bake.
Olivier i Leigh
- “Igru u dvoje” tata je napisao nakon što su moji roditelji proveli jedno ljeto u Engleskoj, i u tom razdoblju gledali sve predstave Laurence Oliviera i Vivien Leigh, pa je taj komad bio inspiriran intrigama iz života poznatog glumačkog para. Kasnije je imao sličnosti sa životom mojih roditelja, ali bih rekla da je ta sličnost došla retrogradno. U komadu je do samog kraja sve duhovito i fluidno, istina i laž se neprepoznatljivo isprepliću.
Sam pisac, moj otac, u životu je inače bračni odnos shvaćao mnogo ozbiljnije. Ja sam komad gledala kao dijete, ali prvi put sam ga istinski razumjela u interpretaciji Ene Begović i Rade Šerbedžije 1990. godine. Zadnja izvedba u kojoj igraju Dora i Janko Popović Volarić, u režiji Saše Broz, daje opet drugu dimenziju, modernizirana je, s više igre fikcije i zbilje - reći će o naslovu koji je godinama na repertoarima.
Strozzi je u matičnoj kazališnoj kući doživio gorak kraj. Duško Roksandić, intendant zagrebačkog HNK u razdoblju od 1958. do 1965., proglasio ga je, vrlo grubo, nepotrebnim glumačkim kadrom. Strozzi je plakao, raspremajući svoj ormarić u nacionalnom kazalištu, usred te neshvatljivo okrutne epizode iz kazališne povijesti koja je zadesila kazališnog maga gigantski velike karijere, glumca, pisca, pedagoga, redatelja opera, drama, filmova i prevoditelja.
Otkriveni roman
- Otišavši i sama u mirovinu, shvatila sam kako je za jednu aktivnu osobu postati nepotreban tragična činjenica. Ali, gledajući racionalno, taj će trenutak svakom doći, i ne možeš učiniti ništa, osim nositi se s time. Moj otac penzioniran je po zakonu u određenoj dobi. Imao je još beskrajno mnogo energije i ideja i to je shvaćao kao veliku nepravdu. Naravno da je i nakon toga još jako puno radio, ali su mu vrata njegove kuće, HNK Zagreb, ostala zatvorena, što je vrlo teško emotivno podnio.
Njegove kuće! I zato je plakao spremajući svoje stvari, u čemu ga razumijem, bio je trajno nesretan i neispunjen. Uvijek je imao novih ideja, nije se osvrtao na prošle projekte, vjerujem da je još mnogo toga htio, ali zar nije uvijek tako da nas u jednom času sudbina prekine u planovima? Pronašla sam njegov gotovo dovršeni roman “Zagonetka čovjek”. Razmišljam bi li bio interesantan i u današnje vrijeme… - spominje rukopis koji je donedavno bio nepoznat, a koji je pronašla u majčinoj ostavštini.
Tito Strozzi (Zagreb, 14. listopada 1892. – Zagreb, 23. ožujka 1970.) umro je dan nakon svoje posljednje praizvedbe “Buniduh Kerempuh” koju je 22. ožujka 1970. odigrao u kazalištu Komedija. U toj predstavi pojavio se kao pisac, redatelj i glumac i s njom je proslavio 50 godina rada. Izvan svog matičnog kazališta.
- Bio je jedan od rijetkih koji je dočekao jubilej od pet desetljeća i razumljivo je da ga je htio proslaviti u svojoj kući i kao kompletni umjetnik, što je i bio: pisac, režiser i glumac. Međutim, HNK nije prihvatio njegov dramski komad na natječaju, tadašnja uprava nije htjela učiniti ustupak starom glumcu i režiseru. On, pak, nije htio učiniti ustupak da glumi u nekom drugom komadu na repertoaru, neku malu ulogu i tako proslavi jubilej. Htio je da to bude odlazak “sa stilom”. I bio je! Iz kazališta na groblje - govori Maja Strozzi.
Nakon posljednje Strozzijeve predstave “Buniduh Kerempuh”, odigrane u Komediji, lijes Tita Strozzija bio je izložen u vestibulu, u njegovom HNK, ne odlukom uprave kazališta, nego odlukom drugog Tita.
Zlatni pečatnjak
Poslije majčinog memoarskog ciklusa koji je dijelom posvećen Strozziju, kojemu je Ana Leder posvetila teatrološku studiju “Redatelj Tito Strozzi”, i Maja Strozzi priprema naslov djelomično posvećen ocu i obitelji Strozzi.
- Da, napisala sam knjigu, no ona je jednim dijelom o mojoj obitelji. Većinom je to moj doživljaj vremena u kojem živim, opis događaja, ljudi s kojima sam se susretala, mjesta na kojima sam se zatekla, razmišljanja o mojoj profesiji, medicini. Mnogi su me poticali da je objavim i to je bilo pred realizacijom, ali nažalost se do sada nije ostvarilo. Ali bude! Mislim da će biti zanimljiva mnogima, svakom neki drugi aspekt – najavljuje liječnica Strozzi.
Kad pitamo za najdražu uspomenu na oca, oklijeva oko preciznog odgovora.
- Takvih je događaja bezbroj i upravo, pišući knjigu, mnoge sam u memoriji osvježila, dodala im boju i opisala ih da ostanu zabilježeni, jer u to vrijeme nije bilo niti mnogo slika, niti filmova, onoga što danas stvara uspomene. Moj odnos s ocem bio je gorko-sladak, i emotivno “zbrkan” zbog dobi u kojoj sam ga izgubila. Nismo imali vremena bolje se upoznati. Možda se najviše sjećam zajedničkog putovanja autom po Europi, imala sam tada 15 godina. Sjećam se njegovih proučavanja enciklopedija, vezano uz bilo koje pitanje koje sam mu postavila.
Odmah bi išao istraživati i sutradan, s malom odgodom, izložio bi mi sve podatke i odgovore na moja pitanja! Bio je moj “Google”, istina malo sporiji, ali bez lažnih vijesti. Negativni aspekt našeg odnosa bilo je njegovo ogromno razočaranje i teško suočavanje mojim odustajanjem od kazališne profesije.
Umro je kada sam bila u trećem razredu gimnazije, kada sam već znala da ću studirati medicinu. Vjerojatno bi se veselio što su moja djeca skrenula u umjetničke vode. Što se tiče uspomena u predmetima, najdraži mi je bio njegov ne prevelik zlatni pečatnjak s inicijalima i markiškom krunom, koji je skinut s njegove ruke kada je umro. Nakon mnogo godina, izgubila sam ga, što me ražalostilo, premda se zbog stvari ne uzrujavam. Emotivna sjećanja su najbitnija - zaključuje Maja Strozzi.
U idućem nastavku feljtona donosimo priču o tome zašto se Miroslav Krleža oženio za Belu