Espi Tomičić uspješno se konstituirao kao dramski pisac, što je, u današnje vrijeme, za tridesetogodišnjaka, značajno postignuće. Piše i poeziju, eseje, članke, no to su za mladog pisca lakše forme. Dramski tekst jest za mladog autora najteža forma jer za njega je potrebno životno iskustvo. Jedino geniji pišu trajno vrijedne drame još kao mlađi punoljetnici ili tek 20-godišnjaci. Kultivirao je, što se kaže, rečenicu. Uspostavlja ritam, ne gomila viškove, ne troši više riječi nego što je potrebno da što kaže. Ili, što je za dramu još važnije, ne kaže. Važno je i to što piše mnogo pa tako više i uči, shvaća. Objavio je dosad desetak dramskih tekstova, najmanje šest ih je izvedeno, na radiju ili u kazalištu.
Neke sam čitao, neke nisam, a tekst iz 2020. "Budi uvijek kao zmaj", lirsko-socijalna drama, odaje unutarnji sluh, izgrađen osjećaj za autonomiju likova te njihovo postavljanje u situacije i odnose. Samohrana majka provaljuje u gradski stan, uz nju je troje djece i nada se da ih vlast iz njega neće izbaciti. Djeca pretvaraju provalu u igru rata, zauzimaju izmaštane položaje, rovove i zaklone, dohvaćaju nepostojeće oružje, rekreiraju zvukove eksplozija. Cijeli se niz događaja odvija u glavi protagonista Petra, jednog od djece, sad odraslog čovjeka, koji međutim nije i lik u dramskim situacijama. Ostaje narator na terapiji kod psihologice, a radnja teče u njegovu sjećanju. U tom sjećanju on je Matea, djevojčica koja će usred te dramatične situacije dobiti prvu menstruaciju.
Proširena verzija
Redateljica Olja Lozica jest pak donijela na scenu proširenu verziju, za koju je autor dopisao niz žurnalističkih dodataka o ratovima i nepravdama u suvremenom svijetu, a neimenovani glasovi kora postali su pojedini dramski likovi. Sam narator postaje lik kao odrastao čovjek te vodi katkad i pomalo mučan razgovor s ostarjelom majkom. Više mi se sviđa izvorni tekst, čišći je i jači, no i ova scenska verzija ispada začudno jakom, pa i znakovitom, upravo na mjestu u kojem je gledam.
U Zagrebu nisam bio na predstavi i sad tu produkciju zagrebačkog HNK gledam u Teatru Manoel na Malti. Klaustrofobija koju rađa opsadna situacija u malome stanu, igra koja se razvija na pozornici gdje sjede neposredno uz glumce gledatelji. Nemogućnost bijega iz okruženog sela u Ukrajini ili Gazi prirodno se podudara s klaustrofobijom samog otoka, samog otočnog grada La Vallette, opasana deset metara debelim zidinama. Na sceni je jedanaest izvođača, devetero glumaca i dvoje glazbenika. Dugo nisam vidio predstavu HNK s ovoliko složnim glumcima. Luka Dragić igra pripovjedača Petra i to je zapravo možda i najbolja uloga koju je ikad dao. Uvjerljiv je kao narator, jednako i kao lik u radnji, u teškom dijalogu s majkom generira humor, mijenja registre, postaje autoironičan, zatim čisto tužan, pa opet zaigran. Vrijeme kao da prolazi i vraća se kroz njegovu igru. Doista lijepo glumačko putovanje koje je malteška publika, dosta mlađih ljudi, ispratila dugim aplauzom. Stvarna je i živa suigra koju gradi s Vlastom Ramljak u ulozi majke, Jane.
Bilo kako bilo, zagrebački HNK jest prvi put na Malti. Gostovanje je realizirano u sklopu projekta DOSS(E)L - Drama manjih europskih jezika. Projekt traje od 2024. do 2026., a sufinanciran je novcem Europske unije iz programa Kreativna Europa. Nositelj projekta jest Prešernovo gledališče Kranj, a partneri kazališta iz Španjolske, Estonije, Bugarske, Kosova, Malte te Hrvatske. Predstava je izvedena na festivalu Drama manjih europskih jezika, organiziranog u sklopu projekta.
Nakon izvedbe razvio se razgovor publike i glumaca. Svi ti naši glumci odgovarali su na odličnom engleskom: Vlasta Ramljak, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Luka Dragić, Dušan Bućan, Filip Vidović, Marin Stević i Ivan Grlić. Najemotivnija bila je Lana Barić. Pohvalila je Vladu Republike Hrvatske i upravu kazališta za novu zgradu HNK, istaknula važnost ulaganja u kulturu, naglašavajući Hrvatsku kao primjer dobre prakse. I to sve zapravo u jednom malteškom kazalištu, koje, naravno, nema stalni ansambl. Malena je Malta a i ne poznaje sustav javnih teatara. Teatar Manoel, međutim, ima slavnu i dugu tradiciju. U njemu se igra gotovo neprekidno još od 1732.
Samo jedan teatar
Sviđa mi se pretpostavka da je Malta je dobila ime po medu. Vapnenac od kojega su sagrađene debele zidine u glavnom gradu, La Valletti, i sve zgrade u njemu, žućkast je poput meda. Stari izvori spominjali su da je to mediteransko otočje, udaljeno stotinjak kilometara južno od Sicilije, poznato po njemu. Starogrčki i novogrčki med se piše méli. Otud grčko ime Mélitē, potom latinsko Melita, iz čega nastaje Malta.
A možda je etimologija fenička, dakle vjerojatno starija pa ime dolazi od feničkoga malet/malet(h) u značenju "utočište", "prirodna luka", što dobro odgovara geografskoj stvarnosti otoka s više sigurnih sidrišta. Naš otok Mljet i Malta u antičko su doba nosili isto ime, Melita, pa su u tekstovima dugo bili međusobno brkani; etimološki, dakle, dijele istu staru osnovu, iako joj podrijetlo nije sasvim jasno. Bilo kako bilo, Malta nam je bliska. Začudno je, pak, to što ti se čini dok si tamo kao da dolazimo iz neke veće kulture. Kao kad nama dođe neki njemački teatar. Njih je samo šesto tisuća i imaju taj jedan jedini teatar, a u nas ih je na desetke. Još su se svi stanovnici stisnuli na površini za četvrtinu manjoj od Krka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....