ULOGA SUPRUGE

Hana Hegedušić na premijeri je donekle imala tremu, no ni u jednom trenutku nije se našla u neugodnoj situaciji

Mačka na vrućem limenom krovu

 /Marko Ercegović
‘Mačka na vrućem limenom krovu‘ igra u varaždinskom HNK, redatelj je Paolo Tišljarić

Tennessee Williams popularan je u našem teatru posljednjih četvrt stoljeća. Evo, samo "Mačku na vrućem limenom krovu" igrali su u zagrebačkoj Gavelli, u Kazalištu Virovitica, u HNK Zagreb, a sad su osvanule paralelno dvije premijere, u splitskom HNK i u varaždinskom HNK, kojemu sam dao prednost zato što je predstavu režirao domaći redatelj, za kojega otprije znam da je osobito senzibiliziran za pisca.

Redatelj Paolo Tišljarić unio je u dramu, u prijevodu Ive Juriše, nagrađenu Pulitzerom godine 1955. smiren ton i mekoću igre. Glavni lik ove drame jest mladić duboko potisnute homoseksualnosti, čiji se najbolji drug ubio kad ga je supruga protagonista razotkrila kao zaljubljena u njezina izabranika. Sam taj njezin suprug, Brick, do konca ne priznaje svoju ulogu u toj tragediji. Natječu se on i njegov brat, odnosno njihove supruge, za nasljedstvo od 58 tisuća jutara najplodnije zemlje, najveće imanje na Mississippiju, jer upravo su doznali da njihov otac umire, premda to još sam ne zna, kao ni njihova majka…

image

Mačka na vrućem limenom krovu

/Marko Ercegović

Žrvanj kapitalizma

Pišem uvijek uz Williamsa i druge velike, najveće američke dramatičare, Edwarda Abeeja i Eugenea O‘Neilla, da njihov dramski žrvanj rekreira žrvanj kapitalizma. Novac je važan, zapravo najvažniji, on donosi ugled, položaj, sigurnost i ugodu. Strašno je u takvom svijetu biti neambiciozan, biti nesnalažljiv, biti duševno slab, biti osjetljiv. Kultura je to u kojoj se mišljenja iznose otvoreno, a planovi se taje. Dijalozi likova u Williamsovim dramama jesu iznimno elokventni, neprestano se zbori i teško je postići u našem kontekstu da ti dijalozi ne zvuče kao puko brbljanje. Jer oni to nisu, teški su, izravni i u našoj kulturi čak i neprihvatljivi. Redatelj jest dakle izabrao rekao bih neameričku poetiku, prikazavši dramu čisto kao igru neuzvraćene ljubavi, kao dramu spolova, gotovo isključivši iz igre ples milijuna.

image

Mačka na vrućem limenom krovu

/Marko Ercegović

Tennesseeja Williamsa krasi nadimak Američki Čehov, što ću sažeti u dosjetku: onako kako u svakom boljem Čehovljevu komadu obitava lik propalog, dešperatnog liječnika, tako u svakom boljem komadu Tennesseeja Williamsa obitava nesretni homoseksualac, često i samoubojica. Dakako, Čehov je zbilja bio propali liječnik, a Williams nesretni homoseksualac…

Paolo Tišljarić režirao je dakle obiteljsku dramu s bogatog američkog juga iz polovice prošloga stoljeća kao intimnu, gotovo domaću dramu, koja će prije svega biti privlačna mlađoj publici. Ona je iz njihove perspektive pobunjenička, a i duhovita, ismijava krute tzv. obiteljske vrijednosti i predstavlja Bricka kao senzualnog mladića koji ne mari odviše za materijalne vrijednosti. Njega igra, rekao bih vrlo nježno, Karlo Mrkša. Povoljno je prije svega to što ne afektira, odnosno ne glumi, što se kaže, Paula Newmana, igrao je Bricka u filmu, nego traži vlastitu intimu. Uloga na prvi pogled skromna u nastupu, no konzistentna i sabire intenciju režije u pouzdanu dramsku silu. Mrkšin Brick dakle emotivan, ali ne i strastven, tvrdoglav, ali ne i neobuzdan.

Na granici sapunice

Hana Hegedušić, nemirna kao "mačka na vrućem limenom krovu", njegova supruga Margaret, jest isto više mudra nego fatalna, a njezin odnos sa svekrvom jest nekako, ne znam kako, pohrvaćen, a tako i sa svekrom. Zanimljiva igra kulturnim kodovima. Premijerno je bila donekle obesnažena tremom, no isto ni u jednom trenutku nije se našla u neugodnoj situaciji da priča tek da se priča. Nije dakle ni u prazno blagoglagoljiv niti Robert Plemić kao pater familias Politt. Znači, glumački jest najbitnije da nas uvjeri kako je zbilja bogat. Zadatak težak, ali upravo odaje čovjeka koji se cijeli život mjeri u kategoriji "imanja" te pod konac daje kratak monolog u kojem ne može shvatiti kako toliko bogat i još i sad mora u grob. Sunčana Zelenika Konjević igra njegovu suprugu. Preuzima ta majka Politt centralnu poziciju u nekom trenutku, zapravo neočekivano, no ipak i ne… Njezina podložnost suprugu tek je formalna, ne dira je ni njegova deklarirana antipatija prema njoj. Predugo su skupa da se ne bi voljeli, je li? Marko Cindrić igra uspješnijeg brata, odvjetnika Goopera, na ivici karikature, no i on je dosljedan u razvoju lika i komunikaciji. Postaje zloćudan tek kad osjeti potpuno poniženje. Njegovu plodnu suprugu Mae isto pomalo napadno igra Elizabeta Brodić, no s vremenom postaje zanimljiva njezina trudnička "blesavost" pomiješana sa zlobom i zavišću. Još, kao pojavu bez riječi, pokojnog geja Skippera, igra Robert Španić.

Igra dakle teče na granici sapunice, ali nikad ne prelazi u nju. Glazba Žarka Radojevića isto nekako omekšava i intimizira za domaće uho taj pretpostavljeni daleki američki jug, scena Irene Kraljić, skupa sa svjetlom Tomislava Maglečića, stvara privid bogatunskog interijera. Kostimi Ane Mikulić, koju često kritiziram, ovaj put su uglavnom korektni, a pazilo se i na cipele.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 15:19