Prva ovogodišnja premijera u kazalištu Žar ptica bit će Andersenova "Djevojčica sa šibicama", u adaptaciji i režiji Tamare Damjanović.
Kakvu "Djevojčicu sa šibicama" Tamara Damjanović priprema za suvremenu djecu?
"Jednako onodobnu kao i današnju, čini mi se - univerzalnu, baš kao što je i priča sama. Andersen je rekao da je pričom o Djevojčici želio ispričati priču o odrastanju siromašnog djeteta u vrijeme industrijske revolucije. Onodobni veliki tehnološki napredak ne čini mi se daleko od današnjeg, kad je tehnologija dodatno dobila enorman uzlet koji samo još više i više raste. Andersen je bio žrtva bullyinga kao dijete i priča o Djevojčici ujedno je priča o tome. Najveći ‘krimen‘ koji je nosio bilo je siromaštvo, a u našem vremenu, kad je kapitalizam na snazi, tema novca aktualna je sama po sebi. Ne čini mi se da postoji išta u toj priči što ne bi imalo poveznicu s današnjicom, dapače, možda se samo o tim temama danas nešto otvorenije govori. Andersenova Djevojčica u fabularnom je smislu potpuno ispoštovana u predstavi, samo je proširena novim prizorima. Polazište za njih, kao i za likove koji se u njima pojavljuju, pronalazili smo u Andersenovim drugim, tematski sličnim bajkama, ali sav sadržaj nastao je iz današnjih glumaca, današnjeg trenutka."
Djevojčice sa šibicama danas su djevojčice bez mobitela, drugačije je doba, ali i dalje puno djece raste u siromaštvu. Iako imamo puno, puno više nego ikada prije, nekima i dalje manjka i ono najosnovnije. Djeca u Hrvatskoj, neka, dolaze gladna u školu. Jesmo li kao društvo i kao ljudska vrsta postali manje empatični?
"Vjerujem da u nekom smislu jesmo. Novac, moć, vlast, tehnologija i potpuna promjena načina komunikacije… Sve to na neki način ždere dušu i mijenja poimanje međuljudskih odnosa uopće. Za empatiju je potrebno razumijevanje, toplina, bliskost. Koliko su te vrijednosti danas realno prisutne? Čini mi se da je empatija kao takva danas postala nešto o čemu bi se trebalo učiti u školama. Biti drugačiji (zbog ovog ili onog) - svi slušamo o tome, a što to zapravo znači ako se praktično malo toga mijenja? Čovjek je vjerojatno oduvijek bio manjkav po pitanju empatije, ali iz današnjeg trenutka čini mi se paradoksalnim da potencijalno znanje o tome, pa tako i eventualna promjena na tom polju, nikad nije bilo bliže i dalje istovremeno."
Pamti li kad je u djetinjstvu prvi put pročitala Andersenovu bajku o nesretnoj djevojčici?
"Ne sjećam se samog trenutka kad sam je čitala prvi put, no, kao vjerojatno i većina, pamtim suze i pitanje - zašto je Andersen odlučio djevojčici podariti takvu sudbinu? Kao dijete čitala sam gomilu toga, kod nas u obitelji svi puno čitaju, tako je oduvijek bilo - za taj utjecaj najviše ‘krivim‘ mamu i brata. (smijeh) Dandanas iz djetinjstva imam čitav niz knjiga iz Biblioteke Vjeverica, pa tako i Andersenove bajke, na čijoj je naslovnici ilustrirana baš ‘Djevojčica sa šibicama‘.
Upravo sam iz te knjige čitala priču dok sam se pripremala za rad na predstavi i taj osjećaj - držati baš tu knjigu u ruci, s tim koricama, s tim mirisom koji imaju samo stare knjige - vratio me u vrijeme kad sam bila mala", kaže Tamara Damjanović i dodaje: "Najveći izazov bio je pronaći mjeru u apsolutno svemu što smo u predstavi radili. Sama je priča dvosjekli mač, kao i cijeli Andersenov opus uopće: imao je nevjerojatan dar za pisanje kojim je u prekrasnom poetičnom štivu govorio o vrlo nemilosrdnim dijelovima ljudske prirode. Bilo je vrlo izazovno pronaći mjeru kako tu nezaobilaznu temu prikazati, a da nije pregrubo za male gledatelje. Uz to, neizbježno se mora otvoriti i tema smrti, koja je već sama po sebi vrlo skliski teren za prikazivanje klincima. Ujedno, smatram da treba poštovati i pisca kao takvog, svakog pisca ponaosob, što ne mislim da se nužno traži u samom tekstu - proznom ili dijaloškom - nego u duhu teksta, njegovoj atmosferi, u osjećaju kojim diše. S treće pak strane, budući da je gotovo cijela predstava nastala na temelju improvizacija, trudim se poštovati svakog glumca, njezin ili njegov unutarnji svijet, pa tako i sadržaj koji u tom procesu rada iz tih svjetova grade jednako koliko i svoju želju da proces vodim u smjeru koji sam odabrala. Mnogo toga se trebalo uzeti u obzir i bilo je najveće pitanje kako sve to kvalitetno izbalansirati. No, glumci su u ovoj predstavi stvarno prekrasni i kao glumci i kao ljudi, vrlo su zaigrani i ugodni za suradnju, tako da je proces bio baš gušt."
Kako je došlo do toga da "Djevojčicu sa šibicama" postavljaju u Žar ptici?
"U ansamblu Žar ptice imam nekoliko prijatelja od ranije i uvijek kad bih dolazila na predstave, osjetila se jako dobra vibra - to kazalište odiše pozitivom i među glumcima i u upravi. Jednostavno je preugodna atmosfera i bila mi je baš želja raditi ovdje, kao i okušati se u kazalištu za djecu uopće."
Prve dogovore o predstavu Drago Utješanović, ravnatelj Žar ptice, i redateljica imali su još 2018., ali pandemija je znatno usporila realizaciju.
"Drago je vrlo otvoren prema ljudima, prati kazališnu scenu i zanima ga kazalište u svim segmentima. Sve u svemu, vrlo je temeljit i tolerantan u pristupu, što mi se jako sviđa. Tad sam iza sebe imala tek dvije profesionalne predstave i jako je važno za mladog redatelja kad mu ravnatelj pristupi s povjerenjem", govori redateljica.
Autorski tim predstave, uz Tamaru Damjanović, čine scenografkinje Sharon Pimpi-Steiner i Ivana Živković, kostimografkinja Marita Ćopo, suradnica za scenski pokret Selma Sauerborn, skladateljica Katarina Ranković i oblikovatelj rasvjete Luka Matić.
U naslovnoj ulozi je Vini Jurčić, u predstavi igraju i Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić i Ante Krstulović.
Pretpremijerne izvedbe su u srijedu 28. rujna u 10 i 19, a premijera dan kasnije, u četvrtak 29. rujna u 19 sati.