OSNIVAČICA EUROKAZA ZA JUTARNJI

GORDANA VNUK Danas prevladava snobizam. A tu se Eurokaz ne snalazi

 Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Što?! Bandić u susjedstvu? Bandić, tako reći, ante portas?!

Da sam malo više zainteresirana za privatne živote naših političara, znala bih da u istoj ulici u kojoj i moja ovotjedna sugovornica - Gordana Vnuk, kazalištarka, osnivačica i umjetnička ravnateljica Eurokaza, kazališnog festivala koji slavi 30 godina postojanja, a inovativnim je svjetskim teatrom obilježio i obrazovao današnju “generaciju 50 +” - stanuje i naš gradonačelnik.

Ali, nikad nije kasno. S obližnje kukice skinula sam upleteni češnjak, najbolju zaštitu protiv vampira svih vrsta, omotala ga oko vrata - i sigurnost u tom inače odnjegovanom i mirnom kvartu dodatno me preplavila.

“Je, fini je kvart...”, potvrđuje moja sugovornica.

I fini Bandić... tragikomični lik koji misli da je ukinuo ime Trga maršala Tita, i koji nije nikad čitao Salmana Rushdieja. A u njegovoj knjizi ‘Sram’ junak kaže: ‘Život je dug’...

- E da... S jedne strane, kvart se pazi, uređuje, a znamo da Bandić ujutro trči, i da mu se priključuje četa ljudi, čak i neki moji kolege iz kazališnih krugova, koji žele ušićariti nešto za sebe i za svoje projekte, pa trče s njime krugove po srednjoškolskom igralištu. Pa iako bi meni i Eurokazu bilo bolje da i ja to radim, to je meni prerano, ne mogu se tako rano ustati... Malo kasnije ustajem, vježbam jogu.

I meni je to prerano, ali brzo trčim.

- Probajte, možda ćete ga impresionirati. Ali morate dežurati i čekati. Više se družim s njegovim psom Rudijem jer i ja imam malog psa Lulu, mješanku, pa se ponekad sretnu na šetnji. Mogu reći da je naš gradonačelnik puno napravio za pse, u kvartu imamo pseći park, znamo da psi mogu ići u javni prijevoz, to nama puno znači.... doista pozdravljam njegovu ljubav prema kućnim ljubimcima.

Blago Luli. Kako ona provodi vrijeme u dog friendly gradu?

- Umjesto trčanja s Bandićem, trčim s Lulom na treningu flyballa u klubu za obuku pasa KOSSP. Tamo uči trčati preko prepreka da bi došla do loptice, u timu s drugim psima, a ja onda isto moram trčati i pokazivati joj put natrag. Prilično naporno, za obje, ali održava nas u kondiciji... Uskoro će proglumiti u našem novom projektu. Glumit će slavonskog kudrova.

Upravo ste stigli iz Vrsara. Kako je u Vrsaru?

- Super je, tamo provodim ljeta, imam malu garsonijeru, lijep pogled na stari grad, pješice mogu na kupanje... Vrsar obožavam, tamo sam provodila djetinjstvo u tetinoj kući, nije toliko razvikan kao Poreč i Rovinj.

Kultura u Vrsaru?

- Uglavnom se održavaju koncerti u crkvicama, ali ima svakakvih programa u cijeloj Istri pa krajem srpnja počnem đirati uokolo, na plesni festival u Savičenti, do Motovuna, prvi film koji smo producirali kao Eurokaz, ‘Pomutnje’, prikazan je prošle godine u službenoj konkurenciji pulskog festivala pa sam tako otišla i u Pulu, prošetala se s Lulom crvenim tepihom...

Ne doima se stresnim, ali kad nije ljeto, bacate se na drevna istočna znanja.

- Zimi putujem svake godine u Indiju, gdje se podvrgavam ayurvedskom tretmanu. Masaže raznim travama i uljima, pravi detox. Tamo gdje ja idem, u Kerali, na samom jugu Indije, masiraju i stopalima. Dubinska masaža organa. Najviše volim kad mi curi ulje na čelo kod shirodhare, nešto manje volim kad se čistim iznutra. Znate na što mislim. Ali poslije sam kao preporođena. Spremna suočiti se s rezultatima javnih natječaja koji se obično objavljuju kad se vratim.

Otkad slavni kazališni festival Eurokaz funkcionira kao kazališna kuća?

- Od 2013., od ulaska u Europsku uniju. Baš tog dana obznanili smo da je to posljednje izdanje festivala koji je trajao 27 godina. Obilježili smo ga performansom na temu Europe Dalibora Martinisa. To je bio naš prilog defestivalizaciji kulturnog prostora, jer u Hrvatskoj doista ima previše svakojakih festivala pa smo htjeli novac od festivala uložiti u produkcije, i time se odgovornije i kreativnije ponašati prema lokalnoj sredini. Umjesto da plaćamo te strane grupe koje su užasno skupe, jedno gostovanje stoji kao jedna pristojna produkcija, odlučili smo to investirati u predstave. No, zato smo bili odmah kažnjeni, ministrica Zlatar kao prvu stvar koju je napravila srezala nam je dotaciju za 50 posto.

Čudi me.

- I mene. Pokušala sam četiri godine doći do nje, dobiti termin za sastanak, nisam uspjela, a u svojim intervjuima govori da je cijela njezina generacija odgojena na Eurokazu. Ljudi su čudni... Hasanbegović nas nije dirao, a onda je Nina Obuljen učinila isto što i Zlatarica. Novih 50% smanjenja na početku svog mandata, tako da smo sad na tako smiješnoj cifri...

A to je?

- Dodijelili su nam 80.000 kuna za tri premijerna naslova. Za taj novac ne možete napraviti nijedan. Mi smo htjeli da se nezavisne produkcije rade po visokim produkcijskim standardima. Mnogi umjetnici ne žele raditi u institucijama jer ovako imaju više slobode. U svijetu su neovisne producentske kuće normalan način proizvodnje kazališta. Na Gradu je bilo još gore. U posljednjih nekoliko godina skinuli su nam ukupno 70 posto pa smo ove godine spali na samo jedan projekt. Tako smo sada na minimumu, ali radimo i dalje... ne znam dokad ćemo se dati mučiti.

Prvi Eurokaz bio je 1987., kao kulturni program Univerzijade.

- Gotov program predložila sam Odboru za kulturu i prihvatili su ga. Mislila sam da će to biti jednokratan događaj, ali festival je tako dobro uspio da smo postali redovita godišnja manifestacija. U to mračno doba socijalizma Eurokaz je imao najviše novca - 25 predstava u 3 tjedna. Glavni financijer bio je Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Hrvatske i njegov divni direktor Mladen Iveković koji nas je podržavao, kao i našu grupu Coccolemocco... pa i slavno ‘Oslobođenje Skoplja’ nastalo je u njegovu okrilju.

Imali ste 30-ak godina kad ste postali selektorica Eurokaza. Bili ste mladi.

- Da, bila sam mlada, ali nisam baš pala s Marsa. Duga je povijest mog bavljenja teatrom, ide od mog angažmana u dramskoj grupi 16. gimnazije, do dolaska u grupu Coccolemocco, u kojoj su tada bili uglavnom studenti Filozofskog fakulteta, jedno društvo vrhunskih intelektualaca, ljevičara... kad sam upisala komparativnu i engleski htjela sam se pošto-poto nastaviti baviti teatrom, ali ne i upisivati Akademiju. Radili smo angažirane predstave, na primjer, o malom čovjeku u socijalizmu ‘Jedan dan u životu Ignaca Goluba’, prema tekstu Branka Matana, u režiji Branka Brezovca, i to se probalo dvije godine. Imali smo velike lutke koje je radila Jadranka Fatur, s velikim glavama koje su mogli nositi samo jaki dečki, sve predimenzionirano... a sa strane mali brehtijanski orkestar i mi cure koje smo nešto pjevale. Ambiciozno zamišljeno. To se onda zvalo amaterizam...

Nastupali ste i u Dubrovniku.

- Grupa Coccolemocco, osim predstava, radila je međunarodni kazališni festival Dani mladog teatra, prvo u Zagrebu, a onda su nas 1980. pozvali da ga radimo u okviru Dubrovačkih ljetnih igara. Razvili smo za Dubrovnik novi koncept ambijentalnosti, doveli vrhunce uličnog teatra, kao što su bili Bread and Puppet, Els Comedians, Dogtroep, koji su razigrali Stradun, ali i za kazalište neuobičajene lokacije izvan gradskih zidina. Tako je nastao i veliki projekt Kugla glumišta ‘Ljetno popodne’ u parku Gradac i lučici ispod njega. Ali Žorž Paro, koji nas je pozvao u Dubrovnik, dao nam je i nogu. Postali smo preopasni, imali smo više i boljeg programa za manje novca od službenog festivala.

Tko je na Eurokazu tada nastupao?

- Prvi Eurokazi su doveli vrhove novog teatra u to vrijeme: La fura dels baus, Rosas, Jan Fabre, Needcompany, Corsetti, Royal de luxe, Station House Opera. Romeo Castellucci je sa svojom grupom Soc. Raffaello Sanzio nastupio prvi put izvan Italije u Zagrebu, na Eurokazu. Imala sam nos za otkrivanje nekih stvari u začetku, prije nego što su ih ovjerili mainstream festivali i institucije. Ne povodiš se za drugima. Mnogi festivali kod nas rade se tako da ‘prisloniš uho’ - kaj drugi rade. Pa se ide na Wiener festwochen, ili u Avignon, ili se ide na internet, pa se matematički dođe do grupe koja je nastupila na najviše festivala. Eurokaz je imao reputaciju građenu na autentičnoj selekciji.

Krajem 2000-ih osjetio se svojevrstan zamor, pad interesa za Eurokaz.

- Dugo je Eurokaz bio jedini pogled u svijet. Prvi smo doveli novi cirkus, body art... skoro nas je te 1997. koštalo opstanka, formirala se neka cenzorska komisija koja je trebala pregledavati videokasete predstava koje namjeravam pozvati, srećom, raspala se ta ideja. Sljedeće godine zvala sam tradicionalno kazalište iz Azije, gdje su svi bili u teškim kostimima, goli prst niste mogli vidjeti. Body art je bio baš heavy... jeste vi to gledali?

Samo predstavu, gdje performer Ron Athey izvlači iz anusa podugačak komad tekstila...

- E, taj komad tekstila bila je američka zastava. To je bila fakat radikalna predstava. Gledala sam u pod i mislila - ako to preživim... I danas je to heavy.

Samo, danas to ne bi mogli prikazati.

- Vjerojatno. Zatim, tu je nastao prvi put koncept ikonoklastičkog teatra koji se bavio ideologijom slike, pa postmainstream koji širi fokus interesa na izvaneuropske kulture, zatim vertikalni multikulturalizam. Mnogi su se svjetski teatarski fenomeni artikulirali upravo na Eurokazu.

No, vratimo se vremenu kad Eurokaz pomalo blijedi...

- Ne bih rekla da je Eurokaz blijedio. Blijedila je duhovna klima. Intelektualizam, odgovornost, postale su rijetka roba. Danas prevladava snobizam, komercijala, moda. A tu se Eurokaz nikako ne snalazi. Eurokaz je do svog posljednjeg izdanja nastojao oko umjetnika koji ne pristaju na kompromise, koji mijenjaju povijest teatra i pomiču granice perceptivnih običaja. Mnoge od njih su, nakon Eurokaza, ‘preuzeli’ drugi festivali, tvrdeći da su ih upravo ‘oni’ izmislili. Tih primjera ima najviše s Festivalom svjetskog kazališta koji je to tvrdio za Jana Fabrea, Angelicu Liddell, Stanislasa Nordeya, Castelluccija, a tvrdit će sigurno uskoro, ako dođe to tog projekta s HNK, i za Roberta Wilsona (bio na Eurokazu 1996.), njemačkog redatelja Nicolasa Stemanna koji navodno priprema projekt s HNK, a bio je na Eurokazu još prije deset godina. Zašto ga onda nitko nije ‘primijetio’ i pozvao da radi kod nas? Kasnimo u svemu barem deset, dvadeset godina, a to su značajke malih provincijalnih sredina.

Uf, polakše... bili ste i ‘gastarbajterica’.

- Provela sam desetak godina na radu u inozemstvu, gdje sam vodila teatre u Cardiffu i Hamburgu. U Hamburgu sam bila intendantica jednog od najvećih kazališnih centara u Europi, Kampnagela, sa šest dvorana i ukupnim kapacitetom od 2000 mjesta. Bivša tvornica dizalica preuređena u prostor za nezavisnu scenu. Dakle, otvoreni prostor bez ansambla, gdje se radilo po projektu, samo s osnovnim organizacijskim i tehničkim timom. Tako nešto, na žalost, mi ovdje možemo samo sanjati.

Hrvatski teatar danas... koje vam riječi padaju na pamet?

- Eurokaz se oduvijek bavio hrvatskim teatrom koji je bio redoviti dio programa. I nastojali smo mu dati određeni kontekst s obzirom na međunarodnu selekciju. Danas pokušavamo preko vlastitih projekata pokazati da podržavamo rizik, neobične suradnje koje izvlače umjetnike iz vlastitih zona ugode, surađujemo s ADU na diplomskim projektima. Dakle, odgovorit ću na vaše pitanje via negativa, radimo ono čega nema u hrvatskom teatru.

Kad ste posljednji put u inozemstvu gledali predstavu?

- Upravo sam došla s festivala u Sibiu, u Rumunjskoj... to je veliki festival koji ima prilično zbrčkan program, ne zna se kako su se neke predstave našle na festivalu.

No, idemo, hrvatski teatar.

- Možemo reći da smo na neki način uključeni u to europsko tržište, da se mogu vidjeti stvari koje se vide i drugdje u Europi, pogotovo što se tiče plesa, međutim, nedostaje nam nekih autentičnih estetika, iskaza, koji bi nas pozicionirali kao zanimljivo mjesto, gdje bi ljudi izvana došli to gledati. Stalno se priča o Frljiću, cijenim njegov politički angažman, međutim, jako malo se priča o njegovoj estetici, kaj on to zapravo radi na sceni. Ogoljavanje glumaca na sceni, doslovno i psihijatrijsko, u frontalnoj poziciji prema publici, pa to su radili Fabre i Lauwers još prije trideset godina. Frljić nije nešto posebno estetski dao, nije u tom smislu niti istraživao niti inovirao, za to on nema vremena, ali ljudi vole kad se neko ime povezuje sa skandalima. A od skandala žive mnogi festivali.

Bilo je nekoliko hit predstava, na primjer u HNK, ‘Ljudi od voska’, ‘Tri zime’, ‘Ivanov’ u Nekrošiusovoj režiji... u ZKM-u ‘Črna mati zemla’ i ‘Hinkemann’...

- Te predstave sigurno mogu naći kod nas publiku, međutim u nekom širem europskom kontekstu one su estetski potpuno nezanimljive. Možda u regionalnom... sad se fura jako Vuk Torbica, ali to nisu stvari koje bi putovale dalje od regije. Ne prelaze regionalni značaj. A da ne govorim o tome da on tekst Ernsta Tollera, tu apologiju rata i anarhije, pacifizira u bezlični humanizam.

Postoji li nešto u europskom teatru što je ‘in’, trendi, ili ipak - probijajuće...

- Sada je, naravno, još od terorističkih napada u New Yorku, ponovno prisutno političko kazalište, živimo u vremenu koje, možemo to tako reći, priziva političke iskaze, to je sigurno jedan od trendova. U to su se uklopile i izbjeglice. Svaki drugi projekt u Europi danas se bavi izbjeglicama, migracijama... Pa dokumentarističko kazalište, kazalište participacije, itd. To prolazi kod programa financiranja EU. Više se nitko ne bavi umjetnošću i time je li neki projekt umjetnički relevantan, važno je da sudjeluje što više djece i omladine, invalida, izbjeglica, beskućnika, uličnih prolaznika, onih iznad 54+ U tom smislu je Montažstroj savršeno u trendu.

Jeste li vi zahvalni svome susjedu što hoće promijeniti ime Trga maršala Tita?

- Kako to kod nas obično biva, imena se mijenjaju s nomenklaturama na vlasti. Treba očekivati da će se za nekoliko mjeseci vratiti staro ime. Žalosno je da se ta vrsta nespretnosti i sramote s nivoa države preselila na grad. A još je žalosnije što imamo novaca za hrvatski Arlington, a nemamo za lijekove za djecu, ili za spas Imunološkog zavoda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:49