Glumci u obje predstave manijakalno piju alkohol

“Maestrova smrt” nastala je po klasičnom romanu Ranka Marinkovića “Kiklop”. Glume Duško Valentić i Janko Popović Volarić, koji skupa s redateljem Krešom Dolenčićem potpisuju i dramaturgiju i adaptaciju romana.

Što su napravili na posve srednjoškolski način. Mehanički su isjekli iz romana predsmrtni Maestrov susret i razgovor s Melkiorom Tresićem te ga isprali u statičnu sliku beskonačnog staračkog brbljanja i mladenačkog potpitivanja.

Dolenčićeva režija je površna. Jedino što obećava jesu scena i kostimi Marte Crnobrnje. Scenu čine bijela pozadina i pod kojima je dodano najnužnije bijelo pokućstvo, dok su glumci u gotovo istim kišnim mantilima. Ta njihova uniformnost sama po sebi je duhovita.

Nedostaje redatelj

Ne više tako mladi Janko Popović Volarić nema baš mnogo kazališnog iskustva pa je na sceni napet i nesiguran. Talenta ima, a i volje, no ovaj put nedostajao mu je redatelj. Naime, što bi on s mladim glumcem nego da ga tjera da se veoma vješto grči i dok mrtav pijan leži te da pritom urla poput street fightera premda utjelovljuje slabunjavog i strašljivog kazališnog kritičara...

Uostalom, Volarićeva se funkcija svodi na podgrijavanje monologa glavne uloge, velikog Maestra, erudita nad eruditima i pijanca nad pijancima, kojeg Duško Valentić tumači kao svoju 101. ulogu u životu, kako je naglašeno u kazališnoj knjižici.

Gdje je nestao partner

Ne budi lijen, Valentić je cijelu stvar preuzeo u svoje ruke i pretvorio predstavu u monodramu. A za monodramu je, znamo, jedini presudan aktivan kontakt glumca s publikom. Tako je i Valentić ovdje “čika”, rukuje se s pojedincima, mami općinstvo trikovima, pa svog pomoćnika Volarića zapravo gotovo posve isključuje iz zbivanja, odnosno smješta na razinu stolca u kutu. Volarić-Tresić čak u jednom trentuku napusti scenu, a Valentić-Maestro se “stvarno” začudi tom događaju jer eto nikad ga dosad partner nije napustio na sceni... I pritom eksa više boca piva i ispije nebrojene čašice vode-rakije...

Brojim ja čašice...

Kako sam u četvrtak brojao neizbrojiva ispijanja čašica s “rakijom” dvojice glumaca u “Maestrovoj smrti”, tako sam ih samo nastavio brojati u subotu, u Gavelli , gdje je Dražen Ferenčina postavio komad osječkog spisatelja Davora Špišića “Crne oči”. Ondje dva glumca, ovdje njih četrnaest i apsolutno svi manijakalno ispijaju čokanjčiće, po principu, što je uloga glavnija, i čašica je aktivnija.

Ipak, mislim da je Darko Milas, kao seoski gazda Stipan, glava obitelji u tom naivnom Špišićevu komadu, ispio desetak rakija više od Duška Valentića kao Maestra.

Darko Milas Stipan tijekom ove, kao partizansko kazalište blesave dvosatne prestave jedno sto puta kaže “bogareti”, što simbolizira njegovu fizičku jedrost, dominantan položaj alfa mužjaka, čemu pridonosi i to što naživo cijepa drva na pozornici. U Ferenčininoj režiji nedostaju još samo kokoše da kvocaju po prosceniju, a poduprla je ovu seosku, socrealističku priču o Srbima i Hrvatima u Domovinskom ratu i scenografija Dinke Jeričević, eksterijer i interijer slavonske kuće s čardakom, šporetom i sanjkama.

Stipanov kum je kapetan JNA Milenko, koga igra, dosta uvjerljivo, Zoran Gogić, a u sljedeća dva sata pripovijeda nam se, uz milijardu bogareti, kako Milenko 1989. odlazi samoinicijativno u penziju, oženjen je Hrvaticom Zorkom, koju igra Slavica Knežević, također uvjerljivo, kao lukavu seosku babu, zapravo imućnu mlinaricu, pa je i taj kapetan Milenko zapravo mlinar, koga međutim ubije gardistička trojka na kućnom pragu, a poslije narod natjera pod led njihovu kćerku Jelenu, koju primjereno stidljivo igra Olga Pakalović, zato što je pao Vukovar, a ta Jelena je ujedno Stipanova snaha, pa mu je rodila unuka s najmlađim sinom Antunom, igra ga poslušno Živko Anočić, kojem su slovenski teritorijalci raznijeli noge.

Još dva brata

U Jelenu je zaljubljen i najstariji Stipanov sin Petar, neuvjerljivi Sven Šestak, inače hosovac u crnoj uniformi, a tu je i srednji brat, Ivan, koga igra Nenad Cvetko... I beba se rodila i jedna baba jamra u kutu... Tu je još i Uroš, retardiran seoski momak koji je ipak završio kao četnik... Ovo eventualno da se igra u vatrogasnom domu.