Ivica Buljan režirao je, u Drami Slovenskog narodnog gledališča, u prijevodu Andreja Inkreta, integralne Glembajeve, što nije učinio ni jedan redatelj, ovdje ili u inozemstvu, otkako je Krleža umro. Već za tu činjenicu zaslužuje medalju. Premda traje dulje od tri i pol sata (i dvije stanke pride), režija je dovoljno kompaktna i energična da zadrži gledateljevu pozornost gotovo u cijelosti. Opremljena je začudnom, a djelotvornom scenografijom Dalibora Martinisa: lijepa kockasta kožnata fotelja i stolić s telefonom te satovi gore pozadi (koji prikazuju točno vrijeme radnje) u svakom se činu udvostruče.
Posveta avangardi
Glumci su odjeveni u elegantne, tamne, “buržujske“ kostime Ane Savić Gecan, individualizirane u skladu s karakterima, a dramaturgiju snažno podupire, katkad samostalno gradeći suspense (osobito u drugom činu), lirična glazba Mitje Vrhovnika Smrekara. Osnovnom tonu pridonosi teško, prigušeno, žućkasto svjetlo Milana Podlogara. Osnovni je ton predstave morbidan, a kod pseudorealističan. Činovi započinju zaumnim mini-točkama s dva robota, tužnom pjevačicom i nijemom harlekinkom, što je, čini mi se, neskrivena posveta talijanskoj avangardi, a posveta avangardi je i Martinisov namještaj koji prerasta ljude.
Dakle, bez obzira na sve primjedbe koje ću iznijeti, ne treba biti sitničav - Buljan je napravio odličan posao i ova njegova režija predstavlja izazov i za domaću praksu. Vrijeme je da se Krleža napokon i kod kuće počne davati u integralnoj verziji, uključujući Areteja!
Uronjenost u tradiciju
Kad je posrijedi kulturna tradicija, kazališna praksa, “Gospoda Glembajevi” gotovo su jednako uronjeni u slovensku i hrvatsku. I kontekst i topografija komada (Beč/Dunaj, Kupa/Kolpa) podjednako su bliski i jednima i drugima, kao i činjenca da takvih buržuja, Glembajevih, u njih i u nas bilo nije...
Zanimljivo je da se ovdje glumci najbolje nose s njemačkim, na kojem je napisano otprilike 15 posto drame. Očito ga većina i privatno dobro govori, a zasluge, dakako, idu i Vandi Vremšak Richter, zaduženoj za njemački na sceni. Sa slovenskim pak - muka. Masa teksta koju valja hitro izgovoriti drobi melodioznost izgovora - počesto se ne čuju diftonzi, osobito se gubi volumen jednosložnih riječi, koje se prečesto otimaju mlađim glumcima potpuno ravne, mimo one ljupke strukture s tri naglaska. Rekao bih, Prešern, ako se već ne okreće, onda barem gunđa u grobu. Uza sve to, akustika kazališta Gavella veoma je loša, pa se glumci i ne čuju uvijek dobro (dijalog Sestre Angelike i Leonea u prvom prizoru čuli su samo oni u prvim redovima) jer su svikli na odličnu akustiku u matičnom teatru.
Buljanu ovo nisu prvi Glembajevi, režirao ih je 2006. u Narodnom dramskom kazalištu Vilnius u Litvi. Ta je predstava bila dosta troma, a brbljava i teško mi se ičeg iz nje prisjetiti, no očito je redatelju dala potrebno iskustvo.
Odličan Marko Mandić
Glembajevi su nama ono što je Englezima Hamlet (zato ih i valja igrati integralno!). Hamlet je pak Leone Glembay, samo što ga ne pogoni duh pokojnog oca nego majke. Poput Hamleta, i Leone je neodlučno-odlučan lik čija jarost nije uvijek motivirana (doduše, on u smrt odvede samo dvije, a Hamlet sedam osoba), a sam komad, poput Hamleta, obiluje retoričkim viškovima i poučnim govorancijama o svačemu, i to u najdelikatnijim momentima. No, s druge strane, upravo je ta jezična neumjerenost kvaliteta za sebe i izazov za redatelja i glumce.
Leonea Glembaya igra Marko Mandić, i zapravo me se od desetak Leonea, koliko sam ih vidio - najviše dojmio. Mršav, gotovo sušičav, sitnog, paćeničkog lica, neurasteničan, frustriran, nastupa stidljivo, cijeli usukan u sebe. U drugom, ključnom činu, otkriva svoju drugu stranu, iskrsava žilav, probuđenog sadizma, da bi u trećem ponovno osvanuo apatičan, slomljen, ali ubilački nastrojen.
Starog Nacija Glembaya Ivo Ban igra kao suzdržanog, pametnog, brutalnog starca. Nažalost, u drugom činu, u dvoboju oca i sina, ne ostvaruje se između njih emocionalni kontakt kakav bismo očekivali.
Pravilan izgovor
Nataša Barbara Gračner kao Barunica Castelli vrlo je dobra. Nije odlična jer je preglasna i raspukloga glasa. S druge strane, erotična je i dovoljno drugačija od crne gospode kojom manipulira. Tina Vrbnjak kao Sestra Angelika pretiha je i nekako ukočena mimo uloge. Možda je posrijedi trema.
Možda mi se samo učinilo, ali oko pravilnog izgovora najviše se trudio Jose (drugih podataka nema), stasit crnac, čest u Buljanovim predstavama, koji rekli bismo duhovito igra Dr. Altmana. Fabriczyja Glembaya odmjereno, malko presamozatajno igra Matjaž Tribuson, a uz Marka Mandića svidio mi se i mladi Aljaž Jovanović u energičnoj ulozi Fabriczyjeva sina Pube, jurista. Ponešto je krut, ali opet solidan Uroš Furst kao pop Silberbrandt.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....