Friedemann Vogel: Balet je kao dobar trip. Neki uzimaju droge, a meni treba samo ples

Top svjetski baletni plesač Friedemann Vogel doputovao je u Zagreb gdje će 21. siječnja u premijeri “Giselle” zagrebačkog HNK igrati ulogu grofa Albrechta s također gostujućom Ekaterinom Borchenko u naslovnoj ulozi. Riječ je o plesaču Stuttgartskog baleta koji gostuje od Marijinskog, Boljšoja, Scale do Tokija, koji na poziv Béjart baleta igra ulogu koju je majstor nekoć kreirao za Nurejeva. Ima pregršt nagrada, smatraju ga jednim od sto najvažnijih Nijemaca i nečeg nadnaravnog je u njegovim nastupima. Školovao se na akademiji princeze Grace i zaštitno je lice Yohjija Yamamota. Osim u klasici, ima iskustvo od Balanchinea, Cranka, MacMillana... do čega god hoćete. Izbliza, u civilu, taj uspjeh i slava su nevidljivi, dok ne počnu pitanja o specifičnim temama u baletu: tek tu skromno otkriva tko je. Na početku samog razgovora u salonu HNK, Vogel je, izgleda ne samo iz kurtoazije, pitao kako sam. Rekoh, malo nervozno, jer s plesačem takvog svjetskog kalibra još nisam pričala.

- Ne brinite, to su isto normalni razgovori - na to će njemački prvak.

Mogli smo početi...

Kako se vi osjećate ovdje?

- Plesao samo već u HNK “Giselle” i “Trnoružicu” prije nekoliko godina. Imam lijepe uspomene zbog koji sam silno želio opet doći, drago mi je što sam se vratio. Svih ovih godina bio sam zauzet kad bi me HNK zvao, ovaj put su nam se termini poklopili.

U Tokiju kao pop pjevač

Kako to da ste u gustome rasporedu angažmana u Stuttgartu i gostovanja po najvažnijim kazalištima našli vremena da plešete u jednoj maloj kompaniji?

- Ne mislim da je HNK mala kompanija već hrvatsko nacionalno kazalište.

Ali znate da u svijetu nismo među najvažnijima. Možemo li postati?

- Zašto ne? Na primjer, Stuttgartski balet ide po svijetu s Crankovim baletima, po tome je poznat. Želite li da vas velike kuće zovu na gostovanja, među ostalim, trebate imati nešto što je baš specifično vaše.

Kako vam se čine hrvatski plesači?

- Poznajem Tomislava Petranovića, Leonarda Jakovinu i Ronalda Savkovića, talentirani su i dobri plesači. Plesao sam s Polinom Semionovom pas de deux iz Savkovićeva “Aleksandra” u Japanu, plesao sam s Jakovinom u “Romeu i Juliju” u Berlinu. I u baletima Lea Mujića sam bio.

Danas ste top svjetski plesač zahvaljujući talentu i upornom radu. Ima li još nešto što je bilo bitno?

- Riječ je o upornom i velikom radu. S ljudima koji će ti reći istinu o tome kakav si. Jest da je teško zaboraviti ego, ali jedini način da napredujete je da stalno ispravljate greške, da radite na problemu koji postoji. Isto tako, bitno je da plesač ima mirnoću i samouvjerenost na sceni. Naime, mnogi su sjajni u dvorani, a kad se svjetla upale počnu paničariti.

Dakle disciplina je karakteristika o kojoj baletni plesači mogu sve reći ostalim smrtnicima?

- Definitivno, a mogu pričati i o tome kako se nositi s time da te neprestano netko korigira, shvaćajući da je baš to ono što ti treba. Pritome treba biti smiren i vjerovati onome tko te ispravlja. Svatko ima drugačije oko i ukus i važno je imati dobrog učitelja. Recimo, u dramskom kazalištu nakon premijere uglavnom nema korekcija glumaca, na neki način one su njima prepuštene, a u baletu te ispravljaju stalno. Svaki put kad se vratim u Stuttgart volim demonstrirati ono što sam negdje drugdje naučio i što sam uspio poboljšati.

Gdje vam je zanimljivo gostovati, kako je u Tokiju, u Marijinskom?

- Obožavam upoznavati nove ljude, produkcije. Tokio je lud za baletom. Tamo je kao na pop koncertu: nakon predstave, kao nigdje na svijetu, stotine ljudi me čeka pred kazalištem da dobije bar autogram. Marijinski, gdje su Petipaovi baleti nastali, za mene je sveto mjesto baleta. Volim te predivne tradicionalne građevine kao što je i HNK, nekog posebnog duha još uvijek je u tim zidovima ostalo. Osjećam se kao u nekom drugom stoljeću kad u mraku s pozornice vidim zlatne anđele.

Na galama bez ‘droge’

Poznato je da više volite sentimentalnije muške uloge kao što je princ Siegfried u “Labuđ em” i Albrecht u “Giselle”. Smatrate li da je Albrecht dobar, zao ili samo tužan lik?

- On je samo čovjek. Koji nije uspio pronaći sebe. U momentu kada ga upoznajemo, još nije otkrio što je prava ljubav, najjmoćnija emocija koja se može dogoditi. Neočekivanim dolaskom ona u njemu izaziva potpunu transformaciju.Volim kad u predstavi mogu iznijeti cijeli spektar emocija koji nosi jedna priča: od tuge, preko drame, do čiste ljubavi. To mi je najbolji moment u poslu. Kad predstava završi ispunjen sam, sretan jer, plešući Romea,princa Siegfrieda ili Albrechta, čitavim tijelom proživim emocije. To emocionalno putovanje je kao trip: neki ljudi uzimaju droge, meni ne trebaju. Kad dođu gala predstave, sve je to lijepo: sretneš kolege, prijatelje, ali nemaš droge. I nisi sasvim sretan.

Emotivni ste privatno?

- Da, ali ne živim u oblacima, ne zanosim se. Naravno, jako je bitno ne samo za plesača, već za svakog čovjeka da ima veliko srce i dušu, to, uostalom govori i svaka religija. Vrlo se lako vidi na sceni ima li plesač tih kvaliteta ili ne. Jer plesač ne može tek glumiti, on mora zaista osjećati. Pokazati stvari - iznutra. Za plesača je bitno da je dobar čovjek, publika prepozna na sceni nečiji privatno loš karakter.

Dojam je da ste toliko tehnički nadmoćni da kad iza đete na scenu ne mislite više na fizički dio izvedbe.

- Da, kad se zastor digne, ne mislim više o koracima i tehnici, samo o uranjanju u ulogu. Ponekad u tome sve ide kako treba, koji put, ma kako se trudili, ne ide. Ipak smo samo ljudi i ovo što sam rekao nema veze s time jeste li tome trenu fizički bolesni.

Okreti u snu

Vogel je na njemačkom ptica. Osjećate li se tako?

- Ne, ali imao sam predivne snove kako letim, iznad planina... ponekad sanjam i da izvodim baletne okrete bez prestanka.

Haha, grof Albrecht čak i u snovima. Čega ste se sve odrekli u ime baleta?

- Kao dijete nisam mogao popodne ići na rođendanske zabave jer sam u to vrijeme imao klas. Ali, ja sam više uživao u klasu nego u rođendanskim zabavama. Ne mislim da sam išta žrtvovao zbog baleta. Balet, to je moj život, ništa mi ne nedostaje. Da mi šta nedostaje, promijenio bih nešto. Volim putovati, i u svoju slobodno vrijeme vidjeti druge kulture. Ako ne putujem, ne osjećam se dobro. Za razliku od drugih ljudi, ja bih cijelu godinu mogao živjeti u hotelu. Ne nedostaje mi kuhanje, a sve je čisto kad se vratim u sobu. Ne smetaju mi dugi letovi, spavam.

O Dereku Deaneu

Biste li htjeli jednog dana biti umjetnički direktor?

- Direktorsko mjesto nije stvar odluke, dobijete poziv ili ne. Mnoga djeca žele biti direktori cirkusa, ali ne mogu aplicirati molbom za cirkus. Svakako želim ostati u baletu. Ne mogu zamisliti život bez baleta. Mislim, u svakom slučaju da posao bilo kojeg umjetničkog direktora nije samo ugađati publici, već držati do tradicije i upoznavati je i s novim baletima i smjerovima u toj umjetnosti.

U vašim biografijama ne piše koliko imate godina...

- Misterija, bolje ne znati.

Koga briga, kad izgledate stalno isto.

- Da, imam odlične doktore i spavam u frižideru.

I engleska kritika kaže da vam je skandalozno širok grand-jeté

- To je bilo na ogromnoj pozornici, četiri puta većoj od HNK-ove, u Albert Hallu.

Riječ je o “Labuđem” Dereka Deanea koji je gotovo kući autor u Zagrebu. Sviđa vam se kako radi?

- On me prvi doveo u Zagreb, u “Trnoružicu”. Volim njegov stil rada, tjera vas do limita tehničkih mogućnosti i nema pardona, perfekcionist je.

Je li teško gledati se stalno u ogledalo i ostati “normalan”?

- Je ponekad. U baletu zrcalo da sigurnost, a kad prvi put izađeš na scenu malo si izgubljen. Ne treba gledati previše u zrcalo kada nisi u dvorani.