PREMIJERA 'GOSPODE GLEMBAJEVIH'

FOTO: LIŠENI MIZANSCENA, GLUMCI IPAK ODLIČNI Rezultat je dobra predstava koja će dugo igrati, idealna i za gimnazijalce koji mrze čitati lektiru

 Gavella
 

Desetljeća prolaze, gotovo cijelo stoljeće je minulo, a Krležini “Gospoda Glembajevi” osvajaju pozornice domaće kao eto literarna fikcija. Nikako da se podudari, makar donekle, svijet drame i svakodnevice.

Dakako, Krležina konstatacija da je njegovo djelo izmišljotina, koja, na žalost, nema podloge u našemu društvu, jer u nas i nema toliko moćnih kapitalista da bi mogli propasti onako kako su propali Glembajevi, jest danas mnogo jasnija negoli je bila u socijalizmu.

Tko je proučavao domaću ekonomsku povijest, prvo što vidi jest da su veliki kapitali uvijek bili inozemnog podrijetla. Zapravo, jedina jest iznimka Dubrovnik. Međutim, i Dubrovačka Republika bijaše organizirana tako da interesi pojedinaca nikad nisu mogli nadvladati kolektivne.

Znači, u nas nije bilo nikakvih međimurskih bogataša i kao Glembay, razbojnik i pučanin, eventualno bi mogao figurirati dakle jedino Dubrovčanin Miho Pracat (milijarder, trgovac, bankar, dobrotvor, kradljivac popovskog zlata), ali i on je umro još početkom 17. stoljeća i sumnjam da je Krleža za njega uopće znao…

Atačeva scena

Imamo li danas kojeg Glembaja, pošto nam se kapitalizam vratio nakon 45 godina i razvija se evo već gotovo 30? Moguće je da su se pomolile jedna ili dvije slične obitelji (s korijenima iz socijalizma). Dakako, ne smijem navesti koje, jer bih mogao završiti na sudu, slično kako je Krleža bio završio jer ga je prije devedesetak godina bila tužila stanovita gospođa Glembay iz Osijeka i njezina familija. Vidjela žaba da potkivaju konje, pa i ona digla nogu, rekli bismo.

Ovi Glembajevi prvi su dakle producirani u novom-starom kapitalističkom poretku u kazalištu Gavella. I prvi put mi se učinilo da taj komad nije jedino literarna fikcija.

Gavella
Darko Stazić

Redatelj Miro Međimorec nije zapravo napravio gotovo ništa kad je posrijedi mizanscen predstave, njezin tempo, ideje i slično. Režijski, glumci kao da su izrezani od kartona pa se minimalno pomiču kao na kotačićima, a zapravo uglavnom miruju i pričaju. Scena Zlatka Kauzlarića Atača apstraktna je konstrukcija, ne odviše funkcionalna. Svijećnjak s lampicama mjesto plamena svijeća, iritantan je. Sve je na glumcima koji su baš odreda svi, što se kaže, na visini zadatka. Pritom im nisu odmogli kostimi Marite Ćopo, koji su, rekao bih, klasični. Glazba Mateja Meštrovića podvlači se u zbivanje kao slutnja zla, više ne treba, zapravo.

Ignjata Glembaya trebao je igrati Zlatko Vitez, ali je odustao, koliko shvaćam, jer se prestrašio uloge. Duge 23 godine Zlatko Vitez nije odigrao ozbiljnu dramsku ulogu, pa mu nećemo zamjeriti što se povukao. A nije trebao. Uostalom, zar nije on isto jedan vlasnik jednog lukrativnog privatnog kazališta što obrće milijune pa već i po tome na jednoj eto potencijalno glembajevskoj liniji?

Slabić

Mjesto njega zaigrao je Darko Stazić, kojemu dajemo već zbog toga ocjenu više. Stazić je dakle izvrsno depatetizirao poziciju starog prevaranta i njegov Ignjat Glembay nije neuvjerljiva pojava. Nije, međutim, dovoljno surov i ujedno dovoljno mekan. Naime, nedostaje mu fatalna privlačnost spram sina, kojega zapravo više voli nego li je spreman priznati.

Amar Bukvić pak je izvrstan kao Leone. Zacijelo mu je ovo najbolja uloga u Gavelli dosad. Na njemu se temelji ta novostečena slika Glembajevih kao stvarnih osoba. Taj njegov Leone, neglamurozan, jest slabić, nesvjestan vlastite zloće, ali svjestan vlastite pozicije razmaženog bogataša. Nesiguran u sebe, a siguran u to da se doista smuca po svijetu ne zato što je uspješan slikar, nego zato što ima para, on i ne može negoli skakati sam sebi u usta.

Gavella
Amar Bukvić i Dijana Vidušin

U svojoj delikatnoj igri on kao da potiskuje ono što ga zapravo najdublje progoni, a što Krleža u tekstu nikad nije eksplicirao, ali je indicirao, implicirao: malom Oliveru otac nije stari Ignjat, negoli on. Barunica Castelli bila ga je zavela prije sedamnaest godina, a Oliver ima šesnaest. Pljunuti je, dakako, Glembay, s već izraženim razbojničkim crtama. Istim onim koje Leone potiskuje, sve do konca, kad eto zakolje barunicu.

Blaga Angelika

Barunicu Castelli Nataša Janjić, u crvenoj pa crnoj opravi, zaigrala je šarmantno, uvjerljivo. Ključno je njezino prvo pojavljivanje. U toj ulozi ne može se “rasti”. Ili jesi ili nisi. Njezina glumačka inteligencija jednaka je erotskoj koja nosi barunicu, pa je njezina igra i privlačna i nenametljiva. Nije napadno koketna, ali je nenapadno bistra.

Dijana Vidušin isto je dala odličnu, prirodnu rekao bih, Sestru Angeliku, koja nije nikakva bogomoljka nego eto mirna i blaga osoba, koja svojom staloženošću potiskuje vlastito licemjerje (ljubavnica je nekog kardinala, a ne svetica).

Fabriczyja Glembaya Darko Milas igra isto nenametljivo postojano, krijući iza suzdržane otmjenosti surovost i vulgarnost. Ozren Grabarić jest gotovo duhovit kao Puba, fiškal sa stanovitim viškom energije, čovjek ciničan po zadatku, lišen zadnjih misli. Odličan je i Sven Medvešek kao dr. Altmann, koji djeluje kao stari narkoman te najmračnija pojava na pozornici. Hrvoje Klobučar uspio je kao pop Silberbrandt, jedna prilično suvremena pojava, nimalo bogobojazna, više nadmen i rutiniran u svojoj meštriji u koju ni sam ne vjeruje. Ulanskog Oberleutnanta igra Andrej Dojkić (uloga od jedne rečenice, koja mu je uspjela) a kamerdinera igra Nikola Baće.

Ukratko, zanimljiva i rekao bih dugovječna predstava, koja sa stankom traje nešto kraće od tri sata. Kad je posrijedi lektira, predstava je zbilja za gimnazijalce. Tekst je iznesen na scenu kraćen otprilike 15 posto, no sve bitne situacije su u igri.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 10:47