‘Društvene mreže pokazuju svijet bezbrižnosti, a skrivaju priče o nesigurnim ljudima‘

Nekad je lakše preplivati La Manche nego u školi naći prijateljicu ili se pak odvažiti da kolegicu s fakulteta pitaš hoće li s tobom na kavu. Poznata plivačica, djevojka koja je sinonim za izdržljivost i fokusiranost, inspirativna Dina Levačić u kratkom videu objavljenom na web-platformi Pukotine pripovijeda o svojim nesigurnostima i nošenju s njima. U drugoj videopriči skupina mladih dečki iskreno govori o zaljubljivanju, strahovima, odlasku kod psihologa, pripovijedaju na način koji od osamnaestogodišnjaka i dvadesetogodišnjaka možda i ne očekujemo, govore otvoreno ranjivo, glasno verbaliziraju ono o čemu mnogi šute.

Bez zazora

Sve se to može čuti i pogledati na novoj digitalnoj platformi nazvanoj Pukotine/PKTN. Tamo mladi pred kamerom u pet dosad objavljenih videopriča, zanimljivom videoserijalu, kazuju o onome o čemu javno gotovo nigdje ne govore – o usamljenosti, nesnalaženju u vlastitom okruženju, sramu, ranjivosti, ljubavi, osjećaju izgubljenosti, tijelu, seksualnosti... Razgovori na Pukotinama, videopriče i kolumne namijenjene su prvenstveno mladima, a zapravo i svim drugim generacijama. Na Pukotinama se pripovijeda bez zazora, makar u isti čas vrlo suptilno. Slušajući te mladiće i djevojke kako govore što ih (psihički) zaboli ili žulja – dok to izgovaraju s voljom da podijele ranjivi, a odvažni dio sebe – dojam je da će se u osjećajima koje opisuju prepoznati i mnogi drugi. Sve dosad objavljene videopriče kratke su i redom upečatljive. U njima je puno rečenica iz kojih bi se, iz svake, dala napraviti jedna nova, čitava priča.

Novo doba novi problemi

Platformu Pukotine stvaraju stručnjakinje sa zagrebačkog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (Laboratorija za prevencijska istraživanja), iz udruga BoliMe i FamilyLab, uz podršku UNICEF-a. Cilj im je taj virtualni prostor učiniti mjestom gdje mladi (ali i sve druge generacije) mogu, slušajući tuđa iskustva, prepoznati i neke vlastite probleme, vidjeti da se i drugi osjećaju slično, osjetiti da nisu u tome sami. Od Pukotina žele napraviti stranicu na kojoj će naći sadržaje koji će mladima olakšati odrastanje, gdje će moguće dobiti podršku koju možda ne nalaze oko sebe – ni kod kuće, ni u školi, ni na fakultetu, poslovnom okruženju...
Miranda Novak, psihoterapeutkinja i voditeljica projekta Pukotine, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, komentira: “Vodi nas i ideja da podrška treba biti dostupna mladima u raznim dijelovima Hrvatske, na jednak način kao i mladima u Zagrebu ili većim mjestima. I sama sam odrastala u maloj sredini i nisam imala osjećaj da imam sugovornika za važne teme... Trebalo mi je cijelo odrastanje da shvatim kako su sve te brige posve očekivane, dio odrastanja, neke univerzalne ljudske teme.”

Na Pukotinama žele iskoristiti prednosti tehnologije ne bi li stvorili podršku koja je, kako kaže Novak, svima njima nedostajala. “Malo se i umoriš od kritiziranja toga da nikom nije stalo i da politika za mlade u našoj zemlji ne valja ili je krnja, pa onda prestaneš jurišati na vjetrenjače i s ljudima kojima vjeruješ stvaraš nešto svoje.”
Razni su se ljudi okupili oko Pukotina. Među njima je puno mladih i onih koji rade s mladima. Mlade ljude često njihovim roditeljima nije lako razumjeti, potomci odrastaju u bitno različitom svijetu nego što je bio onaj u kojem su odrastali roditelji. Karla Perica, studentica i jedna od kolumnista Pukotina, razmišlja: “Teško je reći što je mučilo naše roditelje, jer tada se još manje pričalo o osjećajima, no rekla bih da je njih više mučilo kako si što prije osigurati egzistenciju. Manje je ljudi pohađalo fakultete, bio im je cilj pronaći posao, osamostaliti se, oformiti obitelj. Nama je takoreći sve dano na pladnju, a ne znamo što bismo sa svim tim opcijama. Na kraju ostaneš paraliziran izborom i očekivanjima koja svi imaju od tebe. Mislim da nas najviše proganja nesigurnost. Nesigurnost u sebe i svijet oko sebe. Kako da uopće radimo na svojoj budućnosti kad ne možemo biti sigurni u budućnost planeta i društvenog uređenja? Ali, mislim da smo pronašli dobar alat za olakšavanje svih tih problema, a to je humor. Točno se u memovima vidi taj naš optimistični nihilizam – svijet propada, ali mi baš u tome pronalazimo utjehu. Ne preostaje nam ništa drugo osim dobro se nasmijati.”

Istraživanje na više od 10 000 adolescenata

Istraživanje “Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj”, u kojem je sudjelovalo više od 10.000 adolescenata, pokazalo je da svaka peta mlada osoba ima značajne simptome anksioznosti i stresa, kao i da svaka peta mlada osoba ima povišene simptome depresivnosti. “Jako ih muči usamljenost, čak i osjećaj da se ne mogu uklopiti, često razmišljaju o financijskoj situaciji u obitelji, sukobima s roditeljima ili su doživjeli neko nasilje, u školi ili kod kuće. Velik dio mladih u savjetovalištu govori o društvenom pritisku – da budu uspješni, lijepi, fotogenični, sretni... sve u superlativima, a stalna ih usporedba čini nepovezanima sa sobom i s drugima. Osjećaju kao da im je sve dano, a kao da nešto ključno nedostaje za ispunjenost. Rekla bih da su problemi njihovih roditelja možda bili slični, no u mnogo manjem intenzitetu, drugačije su živjeli i svijet je bio pitomiji kada su oni bili mladi. Uz sve to, barem su moji odrasli u sistemu gdje se mislilo onako kao što misli većina, gdje ih nisu puno pitali za njihove želje i gdje je bila jasna putanja očekivanja – iz škole na posao, par plaća pa dijete, dijete ne sluša, dobije po guzi, gledaš TV i ne misliš puno. Dosta banaliziram, ali i kultura izbora sada je dio terora”, govori Miranda Novak.

Malo je mladih, misli Karla Perica, “koji mogu reći da pronalaze podršku u kući ili u školi zato što su njihovi roditelji i nastavnici odrasli u sasvim drukčijem svijetu od ovog našeg. Teško je razumjeti mlade kad se ne razumije njihov svijet. Kad god se požalimo na nešto, odrasli nas krenu osuđivati: ‘Sve smo vam pružili, nemate se pravo žaliti, imate sve što mi u vašim godinama nismo imali, nezahvalni ste...’ Kao da je PlayStation pokazatelj društvenog prosperiteta. Osobno nezadovoljstvo uvijek je isprepleteno s onim društvenim, a odrasli prečesto zanemaruju sve nepravde nanesene društvu i planetu s kojima ćemo se mi morati obračunati. Kad tražimo veću društvenu inkluzivnost, očuvanje okoliša, osvještenije postupanje sa zemljinim resursima, ulaganje u očuvanje mentalnog zdravlja, efikasnije zdravstvo, pristupačnije stanovanje, veće mogućnosti zaposlenja i bolje uvjete rada, poslušajte nas jer mi ne možemo sami sve to postići i osigurati. Najlakše je pružiti površnu podršku i reći da na mladima svijet ostaje, a nama to sve više počinje zvučati kao prijetnja, uzimajući u obzir da je svijet koji nam se prepušta pun nereda prošlih generacija koji mi moramo pokupiti. Najviše se podrške može pronaći među prijateljima, ali to nije dovoljno jer si međusobno ne možemo u potpunosti pomoći kad smo svi u istim problemima. Možemo si jedino pružiti potporu i razumijevanje i zajedno stvarati bolje društvo, ali izgradnja boljeg društva zahtijeva suradnju svih, a ne samo onih najglasnijih.”

Živimo u društvu u kojem se mlade ljude puno kritizira, a bitno manje im se pruža podrška. “Vidimo recimo i primjer s HNK-om u Zagrebu ili pak prozivkama mladih za širenje korone. Pristup je površan i pogrešan, mlade se rijetko uključuje u donošenje odluka, ne pita ih se imaju li prijedloge, kako bi oni riješili neka pitanja koja ih se tiču. Na snazi je represija i kritika i samim time, rekla bih da mladi nemaju povjerenja u nas odrasle jer istina je da smo ih u globalu iznevjerili. Upravo zato i istraživanja pokazuju da mladi češće traže pomoć svojih vršnjaka i pokušavaju se sami snaći, ponekad se i obrate svojim roditeljima ili članovima obitelji, a možda svaka treća mlada osoba zaista traži pomoć. Drugi je par rukava pitanje je li im pomoć dostupna u zajednici u kojoj žive. Kada se odmaknemo iz Zagreba, često to nije slučaj – nema puno savjetovališta izvan sustava, a odrasli često stigmatiziraju i samo traženje pomoći, zapleteni u egzistenciji, i sami u nedostatku informacija. Treba nam lako dostupna, besplatna ili pak povoljna podrška mentalnom zdravlju, u sustavima u zajednici, bez stigme! Trebaju nam i školski programi koji su usmjereni na razvoj socijalno-emocionalnih kompetencija i programi gdje mladi uče kako rješavati probleme i kako se nositi sa stresom. Problema će biti, samo kao društvo mlade trebamo naučiti što mogu očekivati i dati im neke sugestije kako mogu pomoći sami sebi”, naglašava Miranda Novak.

Ljudi poput nas

Teme i sugovornike, govori Marina Vitković, urednica portala Pukotine i profesorica filozofije, biraju organski. “U Pukotinama se piše, snima, razgovara točno onako kako se autorski živi. Fleksibilni smo, spontani, u stalnom traganju. Oslanjamo se dosta na istraživanja koja ukazuju na potrebe mladih i direktne sugestije mladih kroz iskustvene radionice.”
Gdje i kako pronalaze priče? “Algoritmi društvenih mreža danas, osim što grade svijet bezbrižne svakodnevice, ugodnu iluziju savršenstva, od nas skrivaju i priče o autentičnim ljudima koji su poput nas – fragilni, nesavršeni, puni ožiljaka, suočeni s malim i velikim mukama koje donosi cjeloživotno odrastanje. Upoznati takve ljude je osvježavajuće i izrazito utješno. A upoznati takve ljude koji su istovremeno od nas nešto malo hrabriji – tada upoznavanje postaje i inspirativno. Želimo u prvi plan vratiti ljude koji će nas inspirirati na hrabrost”, kaže redateljica Judita Gamulin.

Njihovi su sugovornici, dok govore o tim vrlo osobnim iskustvima, problemima i nošenju s njima, osnažujuće otvoreni. Kako uspijevaju to postići? “Svi naši sugovornici na početku dobivaju jasan zadatak – i to pomalo aktivistički: imamo jako malo vremena da ljudima pokažemo da nam je svima teško jer će ih i samo to saznanje djelomično spasiti, a to možemo samo ako se potpuno otvorimo, koliko god nam neugodno bilo. Zato možemo reći da naši protagonisti zapravo ne analiziraju toliko sami sebe koliko svjesno pokušavaju pomoći drugima.”

Judita Gamulin kaže da i sama, dok snima te mlade ljude, često čuje nešto što dugo ostane s njom. “Bio je jedan moment kada smo dobili prvu rundu self-videa koje su klinci sami snimili dok smo tražili sugovornike koji će pokriti naše teme. Dečki su dobili zadatak da govore o nasumično izabranoj temi i odjednom imate dvadesetogodišnjake koji u svojim dječjim sobama otvoreno govore o nevjeri u vezama, slomljenim srcima, povrijeđenom egu, ljubomorama i strahovima o nedostatnosti i svim ostalim stvarima za koje smo mislili da ne prolaze kroz glave mladih muškaraca – između ostalog i zato što takav materijal na našem jeziku ne postoji. Zašto? Taj disbalans sada pokušavamo ispraviti.”

Nova iskustva

Miranda Novak upozorava da je korona, zaključuje po iskustvima mladih s kojima radi u savjetovalištu i po onome što čuje od svojih studenata, značajno pogoršala dobrobit i mentalno zdravlje mladih. “To i ne čudi ako znamo da mladima trebaju interakcije s njima sličnima, isprobavanje novih identiteta, nova iskustva i nove situacije u kojima ustvari postaju oni koji jesu i bruse svoje vještine. Mladi to ne mogu naučiti zatvoreni u kućama. a i roditelji su do adolescencije odradili svoje. Mladima treba prostor za druženje i društveni angažman, to ih čini živima! I istraživanja pokazuju da možemo očekivati porast problema za barem dvadesetak posto. No, stvari nisu jednoznačne – dok jedan veliki dio mladih iskače iz kože od nedostatka kontakata, jedan dio populacije koji se teže socijalizirao i izlagao je, primjerice, procvao na online nastavi i osjeća se sigurnije doma. Njima je puno teže vratiti se u školu nakon karantene i vrlo strogih epidemioloških mjera, kao da su sve manje i manje socijalizirani. Ta grupa mladih koja je i prije pandemije imala neke smetnje po anksioznom tipu izvještava o porastu problema mentalnog zdravlja. Kada gledam svoje studente, čini mi se da su sve manje zainteresirani za nastavu i za učenje, pandemija ih je bacila u neku apatiju i stalno propitivanje smisla, neki glib odustajanja. Vrlo je zahtjevno podržati ih, osjećaju se sami i nepovezani, posebno brucoši koji gotovo da nisu ni svoje kolege vidjeli uživo niti imali prilike dobiti podršku nastavnika licem u lice. Kao da su zapeli u nekom međuprostoru između srednje škole i fakulteta. A mladima je iznimno važan sadašnji trenutak – samo je jedna maturalna u životu, samo jedan prvi poljubac, prvi izlazak, prvi dan na faksu... Ova generacija s pravom kaže da im je to zauvijek oduzeto. Zato je važno i konstruktivno omogućiti da mladi ostvare svoje potrebe, to im je nasušno potrebno za zdravi razvoj!”

Karla Perica pita: “Kako pronaći curu ili dečka u ovo vrijeme? Kako proslaviti rođendan? Obrazovanje bez suradnje i vršnjačke potpore također je suhoparno i nimalo motivirajuće. Mislim da je brucošima nevjerojatno teško, kako da si nađu para za grupni rad kad nikoga još nisu upoznali? Većina se odnosa danas održava putem društvenih mreža, ne znam kako bismo svi preživjeli proteklu godinu bez njih, ali videopoziv nikada neće zamijeniti pravo druženje. A i pretjerano korištenje društvenih mreža bez pravog ljudskog kontakta vodi u sve izraženiju usamljenost i tjeskobu, stanja koja su bila prisutna i prije pandemije, a sada su se još potencirala. Kritično je vrijeme za ulaganje u mentalno zdravlje jer se ono poljuljalo svima, a ako želimo zdravo društvo, mladi bi trebali biti prioritet.”

Oduševljeni studenti

Prve reakcije na Pukotine su odlične. To timu puno znači. “Posebno mi je draga povratna informacija da je mladima podrška kada nas koji pišemo tekstove i stvaramo materijale vide kao ljude od krvi i mesa, ljude koji imaju svoju priču, svoje zastoje i da upravo taj dio ogoljavanja vide kao podršku svom procesu. Moji su studenti oduševljeni Juditinim videima. Uz mlade, jedna nam je stručna suradnica iz škole zahvalila na jednom tekstu u ulozi škole, a velik interes za sadržaje na platformi pokazuju i roditelji tinejdžera. Sve mi je to dirljivo jer mi pokazuje da smo pogodili ton. Ovo što radimo ima smisla”, kaže Miranda Novak.
Emotivno govori o procesu nastajanja Pukotina, o sastancima tima koji su znali trajati do kasno u noć, a po dolasku kući te ideje u glavi ne bi joj dale spavati. “Sam izlazak Pukotina bio mi je katarzičan i shvatila sam da djelomično radim sve ovo za onu nesigurnu Mirandu iz 1.c u Gimnaziji Čakovec sredinom devedesetih.”