Kazališna kritika

‘Dječak koji je govorio Bogu‘ potresna je predstava o dječaku koji završi u Auschwitzu

Prizor iz predstave ”Dječak koji je govorio Bogu” koja je premijerno izvedena  u HNK Osijek
 Kristijan [email protected]
Predstava je nastala prema romanu Damira Mađarića koji je radnju smjestio u Koprivnicu, u dobrostojeću židovsku obitelj

Predstava "Dječak koji je govorio Bogu" slovenskog redatelja Same M. S treleca, po istoimenu romanu za djecu Damira Mađarića (iz 2010.), potresna je, premda u mnogočemu nesavršena radnja.

Zdušno je gradi povelik glumački ansambl, a premijerno je izvedena sutradan poslije Dana sjećanja na holokaust u osječkom HNK. Praizvedbu je pogledala i Njegova Ekselencija Ilan Mor, veleposlanik Izraela u Hrvatskoj, koji je prije tog dvosatnog predstavljanja u foajeu teatra prisustvovao otvorenju izložbe "Priče Židova", nizu fotografija osječkih veduta s bijelim "rupama", koje predstavljaju zgrade što su ih podigli osječki Židovi. U mojem Karlovcu isto bi tako pobijelila valjda četvrtina boljih zgrada, a prije svih - zgrada kazališta.

Pisac Damir Mađarić, čiji je roman redatelj praktično iznio na pozornicu, dohvatio se teme teške i preteške, zacijelo ne iz komercijalnog interesa, tako da mu je lako oprostiti što je njegov rad naivno "lako" napisan, ne bježi od kič-rečenica, crno-bijelih pojednostavljenja, skučena je rječnika i sintakse, a nudi i niz nepreciznosti kad su posrijedi židovski običaji i svakodnevica. Pisac se i sam ograđuje od kakva natjecanja s boljim umjetnicima, čak se i u predstavi spominje "Dnevnik Ane Frank" kao nedostižan uzor.

Pomodna tema

O djeci u holokaustu mnogo je pisano, možda je najbolje takvo djelo "Čovjek bez sudbine" (Sorstalanság) mađarskog nobelovca Imrea Kertésza, objavljeno prvi put 1975., autobiografsko putovanje kroz nezamislive užase logora iz perspektive 15-godišnjeg dječaka. Još bi se samo u mađarskoj književnosti moglo naći najmanje pola tuceta romana s djecom u holokaustu, no nemamo ovdje mjesta. Odlična je i knjiga nizozemskog pisca Jone Oberskog "Djetinjstvo u logoru" (1986.), zatim "Noć" (1956.), također autobiografska knjiga (logorska, dakako) poznatoga aktivista i pisca Eliea Wiesela, napisana na jidišu...

Od početka stoljeća holokaust je postao u zapadnoj književnosti jedna, gotovo bi se moglo reći - pomodna tema. Rekao bih komercijalna, a objavljene su mnoge knjige zapravo promašene, da ne kažem nedostojne. Najviše negodovanja izazvao je roman britanskoga pisca Johna Boynea "Dječak u prugastoj pidžami" (The Boy in the Striped Pyjamas), prvi put objavljen 2006., a koji donosi povijesno nemoguću priču o prijateljstvu židovskog dječaka i sina nacističkog oficira.

Damir Mađarić svoju radnju smješta u Koprivnicu, pokraj koje je otvoren logor Danica, prvo mjesto smrti za domaće Židove (ne jedino za njih), u dobrostojeću židovsku obitelj koja će ubrzo stradati.
Pripovjedač je sam pisac, u sadašnjosti, od kojeg obitelj, supruga i dvije poluodrasle kćeri očekuju da napokon nešto napiše, a priča koju ispisuje dnevnik je u logor odvedena dječaka, koji je pisac pronašao u starom ormaru i koji je ostao nedovršen. Što je nenapisano, pisac dovršava, dječak je odveden u Auschwitz, gdje ga pogube pošto je izabran za "eksperiment" da glumi u dječjoj kazališnoj "trupi".

Usput rečeno, upravo je Auschwitz mjesto radnje desetak romana objavljenih posljednjih godina na Zapadu ("Djeca Auschwitza" Lily Graham, "Braća Auschwitza" Malke Adler, "Ljubavnica Auschwitza" Terrancea D. Williamsona, "Sestre Auschwitza" Roxane van Iperen, "Bibliotekar Auschwitza" Antonia Iturbea...) te je, moglo bi se reći, odviše privlačan piscima željnim publiciteta. Mađarić, naglašavamo, nije takav pisac, njegovo je djelo ispisano čista srca i s dobrim namjerama.

Toga pripovjedača na sceni, gdje se simultano odigrava radnja iz prošlosti i radnja iz sadašnjosti, igra Vladimir Tintor, koji se u jednoj izvedbeno neugodnoj situaciji pasivnog zapravo aktera pokazao kao postojan i privlačan, uvjerljiv i edukativan istodobno. Igra, dakle, nenametljivo, a režijski je poduprt sa svoja dva "šaptača" s ramena, alter ega, u istovrsnom kostimu, jednog nezrelog cinika i jednog dobrodušnog sanjara, koje igraju Ivan Čačić, odmjereno, i Matija Kačan, pomalo pretjerano. Ta priča iz suvremenosti čini predstavu privlačnom za mlade, što je za nju, vjerujem, ključno.

Protagonist

Mladi Antonio Jakupčević igra protagonista, dječaka Emanuela, zrelo i strpljivo. Krupan, uopće ne odgovara ulozi, ali pronašao je crtu unutarnjeg zrenja koja ga izdiže i iznad dosta banalnih replika i misli koje su mu pripale u rečenicama. Naime, taj 13-godišnji dječak pametniji je nego što, eto, i pisac u komadu i autor samog djela umiju sročiti. Redatelj je to shvatio i prepustio se intuiciji glumca. Lijep posao.

Režija je, dakle, namjerno teatralna, ali nije pretjerana. Nisam sretan kostimima skupine mladih kreatora, Tončice Knez, Kristine Tokić i Marija Tomaševića, nekako su razroki i neprilagođeni karakteru likova. Predstava je živa ritma, scena, premda praktična, nije baš likovno privlačna, a suvišan je i proziran zastor-veo između dva prostora za igru (sve rad redateljev), no glumci se, eto, odlično snalaze i prirodno osvajaju prostor..

Oduševila me Petra Blašković kao Mama, dječakova, koja igra zanosnu provincijalku koja bi (malko bezazlene ironije redateljeve, kao Čehovljeve sestre, najradije u Moskvu). Igra zanos životom koji postaje tragičan u odnosu na okolnosti koje obitelj sustižu. Putujućeg glumca odlično igra Duško Modrinić, dojmljiv je i Davor Panić kao djed.
Tu su i lutke psa i mačke, animirani, dakle, likovi, a još igraju Anita Schmidt, Ivana Gudelj Tešija, Selma Mehić, Ljiljana Krička-Mitrović, Arnin Ćatić, Antonia Mrkonjić, Lino Brozić,Ivan Simon, Vjekoslav Janković, Sanja Toth, Jasna Odorčić, Aljoša Čepl, Matea Grabić Ćaćić, Antonija Pintarić, Ivana Soldo Čabraja te još četvero animatora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:34