U vremenu brzog sadržaja i stalnih distrakcija, ples još uvijek može ponuditi prostor potpune prisutnosti. Upravo se odnosom tijela, emocija i pažnje bavi nova predstava koju trebamo Roberte Milevoj, koja će 23. i 24. svibnja biti izvedena u TALA PLE(j)S-u. Uoči premijere "A More Muore" razgovarali smo s autoricom o procesu rada, inspiraciji morem i plesu koji ne traži spektakl, nego prostor za osjećaj i iskustvo.
Nakon niza zapaženih solo radova, Milevoj se ovoga puta vraća radu s ansamblom i predstavi inspiriranoj morem i morskim ekosustavom. More ovdje nije samo vizualni motiv, nego polazište za istraživanje pokreta, atmosfere i unutarnjih stanja.
Na sceni će pet izvođačica – Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković – kroz spoj improvizacije i koreografije stvarati fluidan scenski pokret. Predstava ne prati klasičnu priču, nego publiku vodi kroz atmosferu i pokret, inspirirane valovima, strujama i zamišljenim podmorjem.
Proces rada na predstavi "A More Muore" trajao je dugo i razvijao se kroz nekoliko faza.
„Proces je za ovu predstavu trajao dosta isprekidano. Krenuli smo prošlo ljeto, u srpnju, pa smo se ponovno sastali u prosincu, pa opet u ožujku i posljednjih tjedana ušli smo u završnu fazu. Volim da proces ima vrijeme, da može disati i mijenjati se kroz različite faze“, navodi autorica.
Takav način rada odgovara i njezinu autorskom pristupu koji polazi od tijela i unutarnjeg osjećaja pokreta.
„Kod mene sve najčešće kreće iz tijela. Mene jako zanima prostor tijela i što se događa kada krenemo iz neke senzacije, afekta ili unutarnjeg osjećaja, a ne iz forme. Onda se kasnije pojavljuju slike, situacije, u ovom slučaju imaginacija morskog okoliša, i iz toga nastaje plesni jezik.“
U ovoj predstavi more nije samo motiv ili scenografski element, nego i osobna poveznica.
„Za mene je more više neki pokušaj povratka u nutrinu, u prirodu samog bića. Ples mi je uvijek bio neka vrsta utočišta, a more je u ovom procesu bilo povezano baš s tim unutarnjim prostorom. I da, sigurno postoji i neka melankolija koja je kod mene uvijek, kažu, prisutna.“
Tijekom rada, kaže, često je iznenadi ono što nastane spontano u procesu.
„Uvijek me iznenadi kako se neke stvari spontano spoje i otvore neki novi smjer ili koliko me suradnici ponekad intuitivno razumiju, bez puno objašnjavanja.“
Predstava nastaje u suradnji s dugogodišnjim autoričinim suradnicima. Zvučni okoliš potpisuje Nenad Sinkauz, scenografiju Monika Milas, kostimografiju Desanka Janković, oblikovanje svjetla Ema Kani, dok je savjetnik na projektu Matija Ferlin.
U vremenu kada sadržaj konzumiramo sve brže, Milevoj vjeruje da publika i dalje traži iskustvo koje će je zaustaviti.
„Voljela bih vjerovati da još uvijek dolazi po iskustvo. Mislim da smo danas jako zatrpani sadržajem i distrakcijama i možda baš zato postoji potreba da se negdje zaustavimo i stvarno budemo prisutni. Mene zanima taj prostor pažnje, senzoričkog iskustva i urona u nešto što traje. Čini mi se da ples može ponuditi upravo to neko vraćanje sebi i tijelu.“
Zbog takvog pristupa predstava se tijekom procesa često mijenjala i razvijala zajedno s izvođačima.
„Često predstava na kraju nije ono što sam mislila da će biti na početku. Meni je važna improvizacija i taj prostor gdje nije sve unaprijed zadano, jer baš tada tijelo donosi neke zanimljive odluke i predstava počinje živjeti.“
Na pitanje što ples može prenijeti bolje od riječi, odgovara bez puno razmišljanja:
„Mislim da ples može prenijeti ono predverbalno, nešto što dolazi prije jezika. Emociju, ranjivost, senzaciju, unutarnje stanje. Kao što bi moja kći rekla – govoriti pokretima.“
Milevoj smatra da je danas sve teže zadržati pažnju publike, no ne vjeruje da odgovor leži u ubrzavanju izvedbe.
„Svakako jest, jer stalno smo izloženi informacijama i podražajima. Ali ne mislim da rješenje treba biti da i ples postane brži ili glasniji. Mene baš zanima suprotno, može li se kroz sporost, prisutnost i pažnju otvoriti neki drugačiji odnos s publikom. Mislim da ljudi još uvijek imaju potrebu za tim, možda čak više nego prije.“
U fokusu njezina rada i dalje je tijelo, ne kao savršeno istreniran instrument, nego kao prostor emocije i autentičnosti.
„Meni je emocija užasno važna. Tijelo je emotivno i plesno tijelo može osjećati. Naravno da je tehnika važna, ali mene više zanima ta živost, ranjivost i autentičnost tijela nego neka potpuno aseptična forma“, zaključuje Milevoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....