Damir Karakaš nema nešto mnogo sreće s uprizorenjima svojih dramskih djela ili scenskim iznošenjima svojih proza. "Avijatičari" su zacijelo njegov dosad najbolji dramski tekst. Uglavljeni su u vrijeme vidovito, jer radnja teče u okviru globalne katastrofe, s protagonistima pod maskama, a cijela je stvar dovršena prije izbijanja ove pandemije koronavirusa. Zanimljivo je i to što se Karakaš prvi put odvojio od svojih ruralnih likova te je pred nama obitelj intelektualaca iz većega grada, a čiju krhku dinamiku obiteljsku posve uništi strah od eto "nove normalnosti".
Karakaš je već u svojim kratkim pričama otkrio da zna raspolagati s aktantima, likovima odsutnima iz radnje, a čije sile ključno utječu na one koje vidimo. No i ovdje jest ta njegova suptilnost potisnuta te je redateljica Tamara Damjanović iznijela na scenu Teatra &td mnoštvo doslovnosti i doslovnih "tumačenja" nečega što se tumači samo po sebi. Scena Alme Trtovac pak je prava smetnja percepciji. Naime, sugerira dva prostora igre, od kojih bi prvi trebao biti podrum, a drugi podstanarski stančić. I za sve to je smislila građevinske skele. Skele u podrumu, smetnja po sebi. I razne rupe za svjetla, a koje je eto pristojno popunio Luka Matić.
Gluma je neoslobođena, dosta nervoze i napetosti u Svena Jakira i Roberta Španića, koji igraju nestabilan (režijski pak dosadan) par muškoljuba, a Doris Šarić Kukuljica i Ozren Grabarić, kao roditelji submisivnog geja u tom paru, osigurali su se rutinom svojega glumačkog umijeća tako da igraju zapravo svega jednu, sigurnu notu.
Scenski pokret Pravdana Devlahovića uglavnom se svodi na to da se akteri ne ozlijede među polumračnim skelama i općenito mi je cijela predstava nekako polumračno nedovršena u svoj svojoj scenskoj pretjeranosti. Ovdje kao da se nije vjerovalo tekstu, negoli ga se pokušalo tumačiti i nadograđivati posve suvišno i posve nepotrebno, sve dok pred nama nije osvanulo scensko zbivanje u svemu pretjerano, a u bitnome manjkavo.
Kad je posrijedi sama gluma, jako je loše odigrana scena seksa između dvojice mladića, kao nekakvo valjda neugodno i valjda ključno iskustvo za dvojicu likova, a koji će, kanda eto upravo poslije toga čina, krenuti na put zločina. Posve sam siguran da nije to poanta Karakaševa djela, nego posljedica redateljske banalnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....