ČAROBAN KAZALIŠNI KOMAD PREMA SLAVNOM ROMANU ZA DJECU Medvešek je stvorio svijet kakav se ne može naći izvan teatra

Rene Medvešek kreirao je, rekao bih, čarobnu predstavu “Zora Riđokosa” u zagrebačkom Dječjem kazalištu Trešnja.

Posrijedi je adaptacija slavnog romana za djecu “Rote Zora und ihre Bande” iz 1941. njemačkog spisatelja židovskog podrijetla Kurta Kläbera, koji je u izbjeglištvu pisao pod pseudonimom Kurt Held. Roman, veoma opsežan, u nas nikad nije preveden, premda se radnja događa u Senju 30-ih godina prošlog stoljeća. Tek uskoro će biti objavljen na inicijativu Grada Senja. Usput rečeno, roman je u zapadnoj književnosti poznat koliko u našoj “Šegrt Hlapić”! Zora Riđokosa vjerojatno je inspirirala i Astrid Lindgren za lik Pipi Duge Čarape.

Medvešek je uz pomoć dramaturga Dubravka Mihanovića ovdje koristio poznatu scensku adaptaciju romana iz pera Thomasa Birkmeira, u tečnom i živom prijevodu Hane Medvešek, stvorivši autentičan ambijent za jednu, rekao bih, socijalnu bajku, jednu humanističku storiju o napuštenoj djeci i surovosti društva koju moraju nadvladati.

Predstava uvlači u igru gotovo dva tuceta mladih gumaca i jednog doajena, Tomislava Rališa, profesora scenskog govora na zagrebačkoj ADU, koji odmjereno, lirski zapravo, gotovo na granici privatnog, igra glavnog pozitivca, starog ribara Gorjana. Rališev specifičan, nazalan glas i vedra figura vape zapravo za pozornicom.

Mlada Dubravka Lelas lijepo, bez opterećenja, igra neukrotivu, pravdoljubivu šeficu dječje “bande” Zoru Riđokosu, a Luka Bulović najvažnijeg dječaka, Branka Babića. I dalje nema loše uloge.

Medvešek je, osobito u suigri sa scenografkinjom Tanjom Lacko, stvorio svijet kakav se ne može naći izvan teatra. Četvere drvene ljestve ovdje postaju grobno mjesto, kavez zatvora, ulazi u pećinu, stijene, barke a čarobno je kad se spoje u kokošinjac gdje kokodaču kokoši jastuci. Smrdljive ostatke ribe predstavljaju šarene krpe, tune su srebrni jastuci-valjušci.

Scena je neprestano prazna a popunjena, glazba daje smisao pokretima, riječi predmetima, i sve je očuđeno i sve je duhovito. Scene nasilja simbolične su, nenasilne zapravo, scene ljubavi raskošne, a sve bez kiča i dociranja. Kostimi Barbare Burek slikoviti su, no možda odviše patinirani, a scenski pokret Pravdana Devlahovića promišljen i nenapadno zahtjevan.