Možemo li zamisliti da cijelo stoljeće u našem središnjem kazalištu nismo vidjeli Mozartovu "Čarobnu frulu" ili Verdijevu "Traviatu"? Isto čuđenje u svijetu izaziva činjenica da naša respektabilna najstarija Opera sa 155 godina staža posljednjih 99 godina nije premijerno uprizorila Dvořákovu "Rusalku", najpoznatiju od njegovih deset opera koja je odavno željezni repertoar svjetskih opernih kuća. "Rusalku" doživljavamo kao svoje naslijeđe, u prvom redu jer su njezinu poznatu ariju "Mjesecu" ("Mĕsíčku na nebi hlubokém"), koja je općenito omiljena operna tema, pjevale tolike omiljene hrvatske sopranistice. Hrvatska već desetljećima općenito ima problem sa slavenskim opernim repertoarom; preferira se tradicija talijanske, njemačke i francuske opere nauštrb slavenskog programa (ako nije naš domaći, hrvatski). Ruski su naslovi još i znali biti, tu i tamo, ali uslijed novih prilika na karti svijeta i oni su ispali iz kombinacije kao žrtve "politike otkazivanja". Zato je hvalevrijedna inicijativa intendantice zagrebačkog HNK Ive Hraste Sočo da u svojem mandatu ispravi tu nepravdu spram Dvořáka, njegove miljenice među slavenskim vilama, cijelog naraštaja ansambla i publike. "Rusalka" je bila dio programa s kojim je pobijedila na natječaju i sada je došla na red kao posljednja ovosezonska premijera zagrebačke Opere. Kako je nitko nije izvodio, niti vidio uživo u našoj sredini, doživljavamo je pomalo kao praizvedbu, prvo upoznavanje s remek-djelom koje poznajemo samo parcijalno. Ali nije sve tako bajno i lirski nevino kao u ariji "Mjesecu": u trosatnoj operi zreli skladatelj pred kraj života, početkom novog stoljeća koje toliko obećaje, ulaže sve svoje iskustvo svijeta (iza njega je i "otkriće" Amerike), znanje, umijeće orkestracije i harmonizacije, bogatstvo najljepših melodija u spoju slavenskog duha s germanskom skladateljskom estetikom i vagnerijanskom opernom reformom. Sve to on isprepleće u najljepše stranice operne literature za koje smo cijelo stoljeće ostali zakinuti, a koju je objeručke, punoga srca i profesionalnog elana, prihvatio autorski i izvođački tim od 200-tinjak umjetnika.
Na premijeri 9. svibnja i na prvim reprizama, u prvoj zagrebačkoj "Rusalki" nakon 99 godina nastupili su kompletno hrvatski interpreti, a u podjeli se navodi samo jedan gost stranac, južnokorejski bas-bariton Youngkug Jin, kojega bismo tek trebali vidjeti kao Vodenduha u kasnijim izvedbama. Vrijedi prepričati radnju libreta čija se okosnica provlači kroz poznate sižee poput Andersenove "Male sirene" i Adamove "Giselle". Vodena vila Rusalka (jedna od rusalki, posebne vrste vodenih božanstava u slavenskoj mitologiji) zaljubi se u princa koji se kupa među njezinim valovima i želi postati čovjek kako bi je mogao vidjeti. U pomoć zove vješticu da s nje skine vodene čari i pretvori je u ženu, a zauzvrat joj daje svoj glas. Princ se u nju zaljubljuje na prvi pogled, želi je ženiti, ali na samoj svadbi ga među gostima strašću zavede lik neznane kneginje i on na neko vrijeme zaboravlja na svoju ledenu nijemu mladenku. Ona trenutačno biva prokleta zbog neuzvraćene ljubavi, vraća se u vodeno carstvo, luta poput duha ("ni živa, ni mrtva, ni žena, ni vila"), princ je ponovno traži, može je sada i vidjeti i čuti, njezin mu poljubac donosi smrt, a ona u završnici u nepovrat tone na dno jezera. Vjerojatno smo od djetinjstva nebrojeno puta čuli neku od verzija ove bajke s tužnim završetkom, uz koje nam je lakše odrastati. Upravo nas na sve životne nedaće u životu podsjeća redateljski koncept Talijanke Caterine Panti Liberovici, koja iza sebe već ima desetak opernih produkcija u Hrvatskoj, ali ovo joj je svakako najuspjelija. U skladu s vremenom nastanka djela, u prvi plan stavlja psihoanalizu skladaljeva suvremenika Sigmunda Freuda i u njezinoj Rusalki prepoznajemo povijesnu osobnost Freudove česte bečke pacijentice, žene novoga doba, Alme Mahler, supruge skladatelja Gustava Mahlera. Svi prizori i likovi (operni ili statisti) koji se vide na sceni proizlaze iz njezina uma, kroz sjećanja ili zamišljanja, pri čemu se neprestano, vrlo studiozno i promišljeno, isprepleću vremenski i značenjski slojevi. Posebna je uloga rotirajuća raskošna scenografija Lare Cannito, kuća s mnogo soba kao prikaz Rusalkine psihe, koja se okreće u ritmu glazbe te precizno otvara pjevače kako nastupaju prema partituri. Bečku modu s početka 20. stoljeća slijede kostimi Alessandre Garanzini, koja većini ženskih likova dodaje dugu crvenu valovitu kosu u stilu djevojaka sa slika engleskih prerafaelita (poglavito Ofelije koja se utapa u vodi), po kojoj možemo prepoznati višestrukost osobnosti Rusalke i njezinu pretvorbu u svoju "mentoricu/majku", vješticu (Ježibabu).
Publika koja u nizu povijesnih opernih uprizorenja posljednjih sezona na ovoj svojoj prvoj "Rusalki" očekuje na sceni vidjeti vodu, mjesečinu i čarolije, možda će biti razočarana radikalnim psihološkim tumačenjem bajke, ali ako uhvati ključ čitanja, može doživljajno dobiti puno više. U kreaciji nas oduševljavaju obje dosad predstavljene podjele, uz savršeno pripremljen orkestar (u njemu je sva čarolija!) i zbor (isključivo iza scene, kako je tražila redateljica!) kojima je ravnao iskusni dirigent "Rusalki", maestro Srba Dinić, uz asistenta, mladog zagrebačkog dirigenta s bečkom adresom Andreja Vesela, koji će samostalno kao dirigent "Rusalkom" debitirati u rodnom Zagrebu ovoga petka, 16. svibnja. Svaka na svoj način naslovnu ulogu idealno tumače sopranistice Valentina Fijačko Kobić i Josipa Lončar, ulogu vještice Ježibabe maestralno donose iskusne mezzosopranistice Dubravka Šeparović Mušović i Martina Mikelić (ovo je zagrebački debi te splitske umjetnice svjetskoga glasa), a Princa interpretiraju dvojica sjajnih tenora, Tomislav Mužek (nakon triju sezona opet je u Zagrebu!) i Domagoj Dorotić. Kao autoritaran, ali i topao Rusalkin otac Vodenduh u dosadašnjim je izvedbama uvjerljivo nastupio jedino bas-bariton Luciano Batinić, dok su se kao napadna agresivna Strana kneginja naizmjence oglasila dva nevjerojatna glasovna fenomena različitih profila - prodorni mezzosopran Sofija Petrović i iskričavi dramski sopran Marta Musap.
Velika je stvar imati glumački i karakterno prikladne tenore poput Ladislava Vrgoča (Lugar) i Ive Gamulina (Lovac) čije alternacije preuzimaju obećavajući mladi lirski tenori Josip Švagelj i Lovre Gujinović. Veće uloge zaslužuju ovdašnje interpretkinje "uloge u hlačama" Kuhara, ovdje režijski pretvorene u djevojčicu/sluškinju - Josipa Gvozdanić i Petra Cik. Za kraj, vrijedi spomenuti i svih šest pjevačica triju vila (u ovom slučaju triju "zločestih" Rusalkinih sestrica koje je odbacuju i sustavno maltretiraju), na koje operna scena može računati: sopranistice Gabriela Hrženjak, Marija Lešaja, Marija Ticl i Mia Domaćina, te mezzosopranistice Margareta Matišić i Iva Krušić. Što reći nego da vjerujemo u dugovječnost ovog novog naslova na repertoaru zagrebačke Opere, koji u modernoj inscenaciji s ozbiljnim porukama o samosvjesnosti žene neprilagođene u patrijarhalnom društvu, bez trunkice banalnosti, ima potencijala jednog dana postati klasik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....