Kad ansambl zagrebačke Opere, koji publika osobito voli zbog mozartovskih, verdijanskih i puccinijevskih melodija, posegne za jednim, ne i najtežim, Wagnerovim djelom, čovjek bi u nekom montipajtonovskom scenariju očekivao da Sarastro bježi niz hodnik, Papageno cupka za njim, Nabucco se zaključao na balkonu, a Madama Butterfly jeca u garderobi. No stvarnost nije ni približno takva, iako je gotovo sto godina prošlo od posljednjeg "Tannhäusera" u zagrebačkom HNK, koji je 1930. režirao kazališni mag Tito Strozzi, a scenograf je bio slikar Ljubo Babić.
Naprotiv, operni su prvaci moguće i staloženiji nego u danima kada iznose na scenu željezni repertoar, sve to nakon više od četrdeset dana proba koje za produkciju Wagnerova "Tannhäusera", čija je premijera 15. svibnja, vodi dirigent Srba Dinić.
Na kostimskom pokusu, tjedan dana prije premijere, prvi put u kostimima, još uvijek bez šminke i svjetla, na pozornicu izlazi druga podjela "Tannhäusera". Predvode je Valentina Fijačko Kobić kao Elizabeta, gostujući tenor Bryan Register u naslovnoj ulozi, Gabriela Georgieva kao Venera, zatim gosti Sava Vemić i Jaka Mihelač, pa Toni Nežić, Josip Švagelj, Roko Radovan...
Redatelj Frank Van Laecke, nominiran u karijeri i za nagradu Olivier, već je najavio da će legendu o sukobu tjelesne i duhovne ljubavi, kao i pojedinca s crkvenim autoritetom mizanscenski pretvoriti u priču o sukobu umjetnika i elite.
No narativ opere, koji se pjeva, dakako, ostaje isti. Tannhäuser je pjesnik koji vrijeme provodi u svijetu Venere, okružen erotikom i hedonizmom. Iako opčinjen takvim životom, postupno počinje osjećati prazninu i čežnju za dubljim smislom i mirom. Napušta Veneru i vraća se među ljude, gdje ga dočekuju pjevači i nekadašnja ljubav Elizabeta, simbol čistoće. No Tannhäuser otvoreno slavi tjelesnu ljubav, izazivajući sablazan. Kreće potom u Rim kako bi od pape zatražio oprost, ali ga ne dobiva. Elizabeta pak moli za njegovo spasenje i umire, a tek tada papin suhi štap procvjeta, kao znak da je njezina žrtva otkupila Tannhäuserove grijehe.
Je li Wagner ovo pisao pod utjecajem protestantizma? Kako danas na sceni pjevati o moralnim obrascima, nespojivima sa suvremenim Vatikanom, u kojem laici ne odlaze papi na dramatične audijencije zbog grijeha bludnosti? Kako je moguć srednjovjekovni mit na koji se Wagner poziva, kad je u srednjem vijeku oprost bio moguć i Franji Asiškom, grešniku, pokajniku i osnivaču revolucionarnog crkvenog reda?
O svemu tome pomalo razgovaramo s pjevačima, dok se u garderobi pripremaju za izlazak na scenu.
- Najbolje je to prihvatiti onako kako je Wagner napisao i ne razmišljati previše. Nemamo drugog izbora; previše je tu pitanja iz današnjeg rakursa - govori tenor Roko Radovan, uspoređujući situaciju s onom kada izvođač mora utjeloviti mračnog junaka iz grčke tragedije: osvetnika, krvoloka ili ubojicu vlastite djece.
- Moj je pjevački svijet ipak više verdijanski, i tako će i ostati. U Verdijevim libretima sve je transparentnije i ovozemaljskije: sukob emotivnih težnji pojedinca s moralom, dužnostima i društvom - komentira Toni Nežić, spominjući i to da "buntovnici pišu povijest", kao mogući ključ čitanja libreta.
- Ljudi različitih pogleda, poput Tannhausera, koji usprkos normama žive svoj život vođeni emocijama i izlazeći iz okvira, udaraju tempo promjene - kaže bas Nežić.
Razgovor nastavljamo o tome kako libreto gotovo manihejski razdvaja eros i asketizam. Mladi, samozatajni tenor Josip Švagelj pritom iznosi zanimljiv pogled.
- Mislim da je Wagner htio reći kako ljudi, zemaljski svijet, zapravo ne znaju što je dobro, a što loše i da su skloni osuditi svakoga. Srednjovjekovni papa u libretu Tannhäuseru uskraćuje oprost, društvo ga odbacuje, ali oprost na kraju ipak dolazi od Boga, kroz Elizabetinu smrt i molitvu. Bog ne poznaje granicu milosti, kakvu smrtnik doživljava po formi - reći će Švagelj.
Dijelu pjevača ovo je prvi susret s Wagnerom, među njima i baritonu Sinišu Hapaču.
- Wagnerova glazba jest poput prolaska kroz oluju, ali uprava vodi računa da ne ponesem križ veći nego što mogu nositi - govoro Hapač.
Sava Vemić, freelance pjevač iz Beograda, pak, prvi put pjeva u Zagrebu, a ključ za njegov dolazak bila je suradnja s maestrom Ivanom Repušićem na snimanju "Judite" u Münchenu, s Orkestrom Minhenskog radija, hrvatskim solistima i Zborom HRT-a, za BR-Klassik. Tamo je i upoznao vodstvo HNK Zagreb. Riječ je o basu koji se počinje kaliti u vagnerijanskom fahu, ovo mu je, otkriva, drugi Wagner nakon "Ukletog Holandeza" u Barceloni, odnosno debi u "Tannhäuseru", a idući izazov za njega bit će "Die Walküre" na Tajvanu.
- Sretan sam da sam prvi put u zagrebačkoj operi, dakle posrijedi je dvostruki debi; osjećam se prijatno, lijepo mi je, jedva čekam nastup. Nedavno sam uživao u posjetu dvorcu u Wartburgu, dakle stvarnoj lokaciji iz libreta na kojoj je natjecanje pjevača u 13. stoljeću.
Dakle... Tannhäuser iz priče odlazi na Venerin brijeg i prepušta se strastima, a tek na kraju opere shvati što je propustio. U tom smislu, libreto pripovijeda o vječnoj ljudskoj drami: vodite život prema strastima, a ne razmišljate o istinskim vrijednostima. Zarad drame su možda i prestrogo te krajnosti u operi predstavljene, naravno da se u stvarnom životu traži neka zlatna sredina. Tannhäuser je otkupljeni sretnik, kroz Elizabetu, glas Božje volje, a Wagner je kompozitor koji pjevača nosi i kroz olujne i kroz neke nježnije glazbene dijelove - govori gost koji je prvi put u Zagrebu.
Valentina Fijačko Kobić tumači Elizabetu, ulogu koja je nekoć bila zaštitni znak Milke Trnine i koju je Trnina često birala za debije na svjetskim pozornicama. Dok neki pjevači poluglasno komentiraju "šarafljenje u Wagnerovoj glazbi" - jer ansambl nije redovno treniran za Wagnerove, bayreuthovske labirinte - Madama Butterfly s početka teksta ne "poseže za harakirijem".
- Elizabeta možda nije najteža uloga u mojoj karijeri, ali jest jedna od značajnijih. ‘Tannhäuser‘ traži koncentraciju, izdržljivost i potpunu emocionalnu prisutnost, jer kod Wagnera ništa ne može biti površno. Elizabeta me dirnula unutarnjom snagom, dobrotom i iskrenošću. To je lik koji nosi veliku emociju i jednu tihu, ali snažnu žrtvu. Upravo takve uloge najviše volim. Proces je intenzivan, zahtjevan i prekrasan umjetnički izazov - govori nacionalna prvakinja Opere, kojoj u zagrljaj na probi dolazi kolegica Marija Kuhar Šoša - nije u podjeli, ali došla ju je podržati.
Unatoč samokritičnosti pjevača, dirigent ima puno povjerenje u asove opere.
- HNK se može pohvaliti izuzetno dobrim opernim ansamblom koji je sposoban odgovoriti izazovima njemačkog romantizma. To su umjetnici visoke tehničke pripremljenosti, odličnog njemačkog izgovora, a veličina i boja glasova odgovaraju ovakvoj vrsti glazbe. S mnogima od njih surađivao sam u operama koje ste spomenuli i ovo je još jedan dokaz njihove repertoarne fleksibilnosti - kaže Srba Dinić.
Vraćamo se na redateljsku koncepciju Franka Van Laeckea. Osuda umjetnika koju uvodi u predstavu često prati upravo ovakve intervencije kao što je Van Laeckeova: netko pokuša ponuditi novo čitanje libreta i nerijetko se suoči s optužbama tzv. elite, da, eto, "vrijeđa skladatelja".
- Upravo ste dobro rekli - takozvane elite. Frank Van Laecke izvrstan je redatelj i čovjek veoma istančanog ukusa - kaže maestro Dinić i nastavlja:
- Dobro poznajem europsku opernu scenu i smatram da je njegov koncept vrlo zanimljiv te da ni na koji način ne šteti ni djelu ni Wagneru. Upravo je to smisao umjetnosti: biti kreativan čak i kada se napuste klasični i konzervativni okviri razmišljanja. Naravno, publika uvijek ima pravo na vlastito mišljenje i kritiku.
U Braunschweigu dirigirao je Wagnerovo "Rajnino zlato", "Walküre" i "Sumrak bogova". Njegova međunarodna karijera traje više od 25 godina, iza njega je i suradnja s Annom Netrebko.
- Koncert s Annom Netrebko u Teatro de Bellas Artes u Mexico Cityju, gdje sam šest godina bio šef dirigent, jedno je od mojih najboljih profesionalnih iskustava. Osim što je vrhunska umjetnica, ona je i veliki profesionalac, a pritom jednostavna i ugodna za suradnju. Glas joj je raskošan, a paleta boja fascinantna - govori Dinić.
U Zagrebu je gotovo kućni dirigent; ravnao je naslovima kao što su "Rusalka", "Ero s onoga svijeta", "Šišmiš" i "Traviata". Wagnerove kontroverze - njegov antisemitizam, libreta oslonjena na mračne mitove i legende, glazbena reforma s kojom se zbivanja na sceni komentiraju drukčije nego kod njegovih prethodnika - sve to vodi prema jednoj poznatoj misli francuskog nobelovca Gidea s kojom suočavamo dirigenta: "Kao ličnost Wagner u meni pobuđuje gnušanje… Ali nikada Njemačka nije stvorila nešto tako veliko i barbarsko u isti čas." Pretpostavka je, naime, da se prvi dio citata odnosi na Wagnerov antisemitizam, a drugi na emocionalnu egzaltiranost i razbarušenu mitologiju utkanu u partiture.
- Wagner je bio kompleksna ličnost. Njegov antisemitizam dobro je poznat; dovoljno je pogledati Tetralogiju i odnos prema Felixu Mendelssohnu. No ja se ipak vraćam Wagneru geniju. Njegova knjiga ‘O dirigiranju‘ fascinantno opisuje kazališni svijet i nevjerojatno je koliko se taj milje nije promijenio u posljednjih 160 godina. Upravo je taj kritički odnos doveo do njegove želje da stvori vlastiti teatar prema vlastitim standardima - Festspielhaus Bayreuth. Uz ostala njegova djela, ništa do danas nije dosegnulo razinu ‘Prstena Nibelunga‘, i to ga svrstava među besmrtnike umjetnosti - vjeruje Dinić.
Scenograf i kostimograf Philippe Miesch podcrtava kako je scenografija ponekad figurativna, ponekad apstraktna, ali usmjerena na Tannhäuserovo putovanje.
- To je scenografija ukorijenjena u našem vremenu, koja govori o samoj pozornici i njezinoj raskoši, ali i praznini; o opernim kućama i hodočasničkom putu. Kostimi također pripadaju suvremenom svijetu: od elegancije kneževskog dvora i smokinga do hodočasnika koji lutaju u potrazi za smislom. Važno nam je da publika razumije priču i prepozna njezinu poruku - zaključuje Miesch.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....