ODLIČNA PREMIJERA

ČADEŽ O TRI SESTRE Neštrihani Čehov traje više od tri sata, a nikome nije nimalo dosadno...

Režiser Unkovski prilagodio je uloge glumcima. Rezultat je 14 individualno izbrušenih uloga

Dramsko kazalište Gavella napokon je dalo odličnu premijeru: “Tri sestre” A. P. Čehova u režiji makedonskog gosta Slobodana Unkovskog. U poslijeratnoj Hrvatskoj ni jedan redatelj nije taj komad postavio integralno.

Unkovski, dakle, ništa nije štrihao. Predstava traje tri sata plus stanka. Mnogo za današnju publiku. No, jedva da je tko napustio dvoranu nakon drugog čina.

Slobodan Unkovski (Skoplje, 1948.) nikad nije režirao u Hrvatskoj, premda je ovdašnjim kazališnim radnicima njegov rad desetljećima bio pod nosom. Glavninu njegovih režija produciralo je beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, dospio je do Atene i Moskve, ali ne, eto, i do Zagreba. Njegove su predstave, dakako, gostovale u Hrvatskoj, prije svega na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Splitskom ljetu, no konkretnog odjeka bilo nije.

Prava je šteta što ovaj umjetnik, primjerice, nije dobio u ruke ni jedan poslijeratni hrvatski komad. “Bure baruta” Makedonca Dejana Dukovskog, “Šine” i “Brod za lutke” Milene Marković, “Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)” Biljane Srbljanović, srpskih dramatičarki, njegove su uspjele režije. Radoznao sam kako bi režirao, primjerice, “Velikog bijelog zeca” Ivana Vidića, “Ciglu” Filipa Šovagovića…

Vidjeli smo, dakle, “Tri sestre” s četrnaest uloga, svaku izbrušenu individualno i oblikovanu u razvedenu shemu odnosa. Scena Branka Hojnika sugestivna je i uglavljena po dubini, ironično pseudohistrijska (tu su i vešmašina te fotoaparat), a kostimi Marite Ćopo jednako signaliziraju suvremenost i prošlost. Unkovski je, čini se, prilagodio uloge glumcima, a ne glumce ulogama. Prvo je najvjerojatnije, dakle, izabrao ljude, a tek je zatim pozvao Čehova u pomoć! Režija je, reklo bi se, Čehova potražila ponajprije u sadašnjosti. Unkovski ne “rekonstruira” tekst nego ga rabi kao da je jučer napisan. To donosi grotesku. Mučnina rađa smijeh (u publici), a smijeh rađa mučninu (na pozornici). Obitelj Prozorov, njihovi gosti, njihovi sluge, susjedi, svi su oni samo napola pribrani. Patološki, samoubilački piju, nevjerojatno očigledno lažu, nekontroliraju posve ni glas ni pokrete. Čehov ovdje iskrsava kao lucidan i mračan matematičar ljudskih odnosa.

Čehov često rabi lik desperatnog liječnika kao svojevrsni alter ego: u “Ujaku Vanji” to je Mihail Ljvovič Astrov, u “Galebu” Evgenij Sergejevič Dorn, a ovdje Ivan Romanovič Čebutkin, vojni liječnik. Igra ga Filip Šovagović kao najgroteskniju pojavu na sceni.

To je pićem izbezumljen čovac koji ne tetura nego već leži. Ako je na nogama, onda poskakuje i premeće se tužno, pa opet klone. Da je trjezniji, bacio bi se kroz prozor Prozorovih. Kao i druge Čehovljeve liječnike, i njega progone slike bolesnika koje nije spasio, a nije ih spasio jer pojma nema… Osim što ga privlači vlastita, uživa i u tuđim smrtima. Ta često sporedna uloga ovdje postaje stožerna, pruživši glumcu aplauz na otvorenoj sceni. Stožeran postaje i Veršinin, artiljerijski potpukovnik, koji u kreaciji Ranka Zidarića iskrsava kao blag čovjek, a nikakva vojničina. Još jedan aplauz na otvorenoj sceni. Najefektniju žensku ulogu načinila je pak Bojana Gregorić Vejzović kao Natalija Ivanovna, supruga glave obitelji Prozorov, Andreja. Potajna alkoholičarka, prazna u sebi, rađa djecu ogrnuta zlom. Supruga, budalu, podčinjava, njegove sestre nastoji fizički odstraniti, a što je tko slabiji, to je ona prema njemu okrutnija. Andreja kao duboko u sebi zakočenog neurastenika zabavno igra Ozren Grabarić.

Kad se tekst štriha, tri sestre postaju predimenzionirane. Ovdje je jasno da su tek ravnopravne nositeljice radnje u tom raštimanom provincijskom obiteljskom gnijezdu. Sve tri glumice igraju nadahnuto i uvjerljivo.

Olga Jelene Miholjević isto je već napola luda žena, u strahu od starosti, seksualno frustrirana, također alkoholičarka potajna, Maša Dijane Vidušin strastvena je i potištena istodobno, a Irina Ivane Roščić više je gruba i priprosta nego naivna i djetinjasta, kako se obično čita u našem teatru ta najmlađa i tobože “najcvrkutavija” sestrica.

Mašina muža Kuligina, kao jadnoga neurotičara i pritajenog sadista, izvanredno uvjerljivo igra Sven Šestak. Po njemu se može mjeriti uspjeh ove režije: izvanjski on je čista karikatura, iznutra opako hladan slabić.

Napredovao je ovom predstavom i Živko Anočić: igra kapetana Saljonija kao lucidnog rezonera, ali i pritajenog gadnog agresivca. Slugu Feraponta nadahnuto igra Ingeborg Appelt, ne više (ali i ne manje) od karikature dala je Biserka Ipša kao dadilja, a svoje su kraće dionice jasno artikulirali i mladi Filip Vidović i Matija Čigir kao potporučnici Fedotik i Rode.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:48