BOBO JELČIĆ 'Odbio sam nagradu Dana satire, uz dužno poštovanje, krivo je adresirana'

Bobo Jelčić prošlog se tjedna vratio iz Beograda, gdje je prvi put u karijeri postavio predstavu. Riječ je o naslovu “Zašto je poludeo gospodin R”, koji igra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Predstava je nastala po filmu Rainera Wernera Fassbindera i Michaela Fenglera, snimljenom 1970. godine. Beogradsku publiku je viđeno oduševilo, a ni kritičari nisu štedjeli pohvale.

Kako to da prije niste radili s Jugoslovenskim dramskim pozorištem?

- Prvi sam prijedlog za suradnju od njih dobio prije 11 godina, još dok je ravnatelj bio Branko Cvejić i stalno sam to nekako odgađao. Imao sam uvijek popunjen plan, a s druge strane, nisam bio siguran točno što bih radio. Kad mi je ravnateljica Tamara Vučković opet uputila poziv, dosta sam vremena potrošio na razmišljanje što bi to bilo. Kad radim nešto, konkretnosti nikad dovoljno. A bez obzira koliko mi je poznata situacija u Srbiji, to nije to što me zadovoljava, jer nisam tamo, tamo ne živim. Nedostajalo mi je pravog uvida, dubinske analize iznutra. Zato se i nisam odlučio na autorski projekt kao u Kerempuhu, nego na tekst, zapravo na film po kojem smo napravili tekst, tako da dok radim na temelju njega, polako promatram situaciju u kojoj jesam i postepeno je interpoliram u materijal.

Zašto baš ovaj tekst?

- Zato što se bavi suštinom, ako hoćete, i našeg vremena, ali vrlo netendenciozno. Tekst se sastoji od nevinog nizanja scena svakodnevnih situacija punih najbanalnijih fraza, pun malograđanskih rituala i površnih osjećaja, neke tuposti koja se lako prepoznaje. Mi je lako prepoznajemo i ona je očito univerzalnija nego što izgleda na prvi pogled. Cijela se priča odvija krajem 60-ih u Zapadnoj Njemačkoj, u okolnostima zacjeljivanja postratnih trauma u toj državi, priliva stranog, američkog kapitala u obliku pomoći porušenoj zemlji, i užasno naglom gospodarskom uzletu njemačke ekonomije, barem deklarativnom. Zvuči li vam sve to poznato?

Brojna pitanja iz predstave su aktualna...

- Da, nadam se sva. U središtu je naravno glavni lik, kojeg igra Boris Isaković, čiji uspjeh, zapravo želju za njim i ambicioznost pratimo iz prizora u prizor. Ima ženu, dijete, netom je kupio stan, a već razmišlja o većem. U slobodno vrijeme sjedi pred televizorom i upija riječi svoga predsjednika, koji je u slučaju Srbije zna se tko.

Na nedavno završenim Danima Fadila Hadžića dobili ste nagradu za najbolji dramski tekst. Zaslužili ste je, po mišljenju žirija, za autorsku predstavu “Govori glasnije”, koju ste postavili u Kerempuhu.

- Da. I odbio sam je. Uz dužno poštovanje žirija i njegove odluke. Jer predstava naprosto nema dramski tekst, nego je nastala kao autorski projekt tijekom procesa rada. Dramski tekst bi, inače, trebalo biti moguće upotrijebiti za više različitih predstava. Ovdje je slučaj da se radi o autorskom projektu, odnosno tekstu koji se na osnovu njega stvara i koji je upotrebljiv samo na dotičnoj, jednoj jedinoj predstavi. Samim tim kao tekst nije konkurentan. To je naprosto druga kategorija. Tako da je nagrada u neku ruku netočna. I krivo adresirana.

No, publiku je ta predstava oduševila. Tužna priča na koju smo se zapravo smijali. Drukčije.

- Kazalište mora biti šire od žanra, žanrova. Kronično mu nedostaje opuštenosti, zajebancije, jer mu je imanentna neka uzvišenost, tradicionalnost, literarnost. A još su mu mediji uzeli i realizam - film, tv, pa mora izmišljati neki novi, neki svoj realizam. Kazalište mora igrati na ironiju i autoironiju kako bi smanjilo svoju uobraženost i vratilo se publici. Smijeh je pratitelj te ironije, tog, da ga tako nazovem, obaveznog ludizma. Ali, jasno, smijeh nije jedini recept. Postoje mnogi drugi, samo hoću reći da ne postoji razlog da se bude nerazumljiv i dosadan.

Nije li to previše riskantno?

- Šteta što kazališta gotovo uvijek igraju na sigurnu kartu. Premalo je hrabrosti, nema mjesta za eksperimentiranje. I u kreativnom i u organizacijskom smislu. Previše je premijera, premalo istraživanja umjetničkog, a preveliki su ansambli. Kad smo 90-ih Nataša Rajković i ja počeli sa svojim autorskim projektima, ta ideja je sadržavala tendenciju za ozbiljnom reformom rada u kazalištu upravo u ovom smislu kojem sam rekao, a na žalost nikad je nismo proveli do kraja.

Što mislite o sukobu Ane Lederer i Olivera Frljića oko toga da Frljićev “politički aktivizam” u predstavama ne treba biti financiran javnim sredstvima?

- Vjerojatno pretpostavljate što mislim o bilo kakvoj zabrani bilo čega, od strane bilo koga. Financiraju se projekti po svojoj kvaliteti, valjda, a ne po većem i manjem aktivizmu. I o tome odlučuju nadležna tijela, koja se sastoje od stručnih ljudi. Ali nemojte zamjeriti, pomalo mi je sve to postalo dosadno i politički i teatarski. Sve to mi izgleda pomalo kao umjetna proizvodnja nereda. I u ovom objašnjenju sam sebi postajem dosadan. Ajmo se malo više baviti ozbiljnijim stvarima.

Kakvi su planovi za novu sezonu?

- Zasad imam dogovorenu jednu predstavu - vjerojatno će to biti “Tri sestre” u HNK. Volio bih to raditi izvan scene, no moram vidjeti koje su mogućnosti. Mom načinu rada više paše drukčiji kazališni prostor. Iduće sezone krećem i s novim filmom, a scenarij tek sad počinjem pisati.