BITKA ZA VUKOVAR Nije to profinjen scenski spektakl, ali ne vidim zašto bi ga se trebalo stidjeti, a kamoli nad njim liti suze političke korektnosti

Kazalište je uvijek politički čin. Ne postoji kazališna umjetnost koja se tiče jedino “umjetnosti”. Čim je, primjerice, neko kazalište amatersko ili je neka predstava amaterska, ono/ona svijet drugačije promatra negoli kazalište koje ima plan kako da zaradi ili je dotirano javnim novcem.

Biti amater znači biti na neki način u moralno povlaštenoj poziciji. Ovih dana digla se u našim tobože progresivnim medijima kuka i motika na amatersku predstavu “Bitka za Vukovar” autora Damira Plavšića i Damira Markuša koja već godinama kruži hrvatskim gradovima i provincijom te je gledaju školska djeca, među ostalim, sve uz odobrenje nadležnog ministarstva.

Dakle, nekolicina branitelja sastavilo je kolaž recitacija i vlastitih tekstova te nekoliko projekcija na platnu, sve da prikažu kako se vodila bitka za Vukovar, a sad ih se javno proziva da šire govor mržnje i da su nemušti amateri.

Scenarij predstave, koja gostuje u dvoranama diljem zemlje i dosad je igrala više od 160 puta te ju je gledalo više od sedamdeset tisuća gledatelja, načinila su na temelju svojih knjiga, Plavšićeve “Ne plači, moj dobri anđele” i Markuševe “58 - HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, dvojica dakle vukovarskih boraca. Prikazao sam te knjige u Jutarnjem listu i zacijelo nisu najugodnije iskustvo. Znači, one, u izvedbi djece, navodno šire mržnju i truju mržnjom. Oponente osobito nervira što protivničku stranu opisuju kao “prljave, smrdljive, bradate nakaze”.

A kakvom bi se trebala prikazivati? Umjetnički postupak kojim se amateri Plavšić i Markuš služe jest - verizam. Što se u predstavi u nekom momentu pozdravi jedan takav pogodak u jednoga takvog neprijateljskog vojnika jest pak - logično.

“Bitka za Vukovar” nije, dakle, profinjen scenski spektakl, ali ne vidim zašto bi ga se trebalo stidjeti, a kamoli nad njim liti krokodilske suze političke korektnosti. Nema jedne istine koju nosi svijet, ali svaka je vrijedna da se ispripovjedi. I nisu Markuš i Plavšić valjda dužni skriti higijenske navike koljača što su jedan miran grad gotovo sravnili sa zemljom.