U svojoj knjizi "White Collar" iz 1951. godine američki marksistički sociolog C. W. Mills pisao je o novoj klasi uslužnih radnika koje je nazvao bijelim ovratnicima. Dok je radnička klasa plavih ovratnika prodavala svoje tijelo i fizičku snagu, bijeli ovratnici na tržište su stavljali svoju osobnost, karakter, srdačnost i ljubaznost.
Pedeset godina kasnije, sociolog urbanizma Richard Florida uvodi termin "kreativna klasa", primjećujući da uslijed automatizacije u proizvodnji i u uslužnom sektoru u američkim gradovima dolazi do opadanja i radničke klase i bijelih ovratnika te da važnu društvenu ulogu igra potpuno nova klasa koja ima dosta zajedničkih obilježja, a zahvaća različite profile radnika u kulturnim i kreativnim industrijama, umjetnika, sveučilišnih profesora, novinara... Možda i u većoj mjeri nego kod bijelih ovratnika, ovdje osobnost, karakter i komunikacijske vještine postaju važna tržišna valuta.
Glumica riječkog HNK Ivana pl. Zajca Aleksandra Stojaković Olenjuk osmislila je i režirala predstavu "Soft Skills", koju je napisala te je izvodi zajedno sa svojim kolegama Jelenom Lopatić i Edijem Ćelićem. "Soft Skills" je premijerno izvedena u riječkom Exportdrvu na festivalu Zoom krajem svibnja, a ulaznice su bile unaprijed razgrabljene, što pokazuje velik interes za rad riječkih umjetnica i umjetnika te temu koju u predstavi obrađuju. U najkraćim mogućim crtama, predstava Aleksandre Stojaković Olenjuk prozor je u naličje glumačkog posla sa svim neuralgičnim točkama, od nesigurnih i neadekvatnih uvjeta rada, preko psiholoških procesa kroz koje umjetnici prolaze, do rodom i hijerarhijom uvjetovane nepravde, mobinga i seksualnog napastovanja. Točke su to koje su zajedničke i dobro poznate mnogim radnicama i radnicima u kulturi, kao i umjetnicama i umjetnicima u drugim sektorima, pa zato ne čudi da je predstava naišla na odličan odjek. Nakon Zooma, "Soft Skills" u nedjelju 9. lipnja ponovo igra u Exportdrvu, a autorica je u razgovoru za Jutarnji rekla da planiraju igrati u Rijeci krajem lipnja i početkom srpnja.
- Na jesen Zagreb. Nadamo se turneji i životu predstave u budućnosti, spremni smo na gostovanja, pa tako, u "soft skills" stilu, pozovite nas, rado ćemo se odazvati – poručuje autorica.
Soft skils
Pitali smo je što su sve "soft skills" ili "meke vještine" koje, kako izvođačica duhovito primjećuje u predstavi, nazivom podsjećaju na "soft porn", a u budućnosti će, prema procjenama stručnjaka, igrati najvažniju ulogu na tržištu rada.
- "Soft skills" je sve ono što ne možemo saznati formalnim obrazovanjem, a utječe na izvrsnost rezultata u bilo kojem području koje obavljamo. Tako kaže Google. "Soft skills" bi u kontekstu ovog intervjua bio princip kojim bih, odgovarajući na pitanja, čitatelja ili neki festival zainteresirala za predstavu "Soft Skills" - kaže Aleksandra.
U najavi predstave postavljaju pitanje: "Koji aspekti života postaju tržišno vrijedni?" Autoricu smo pitali što sve kazališni radnici i radnice danas moraju ponuditi tržištu.
- U autorskim radovima nastalim samostalno, u partnerstvu ili kolektivu zabavljena sam pitanjem intimnog iskustva i javnog djelovanja. Pa me tako, nekad, zanimalo može li javni prostor postati moje intimno iskustvo, a onda mogu li, recimo, grad koristiti kao kreativni materijal. Kasnije sam, u autorskoj predstavi koja se odvija samo za jednog izvođača i jednu osobu, propitivala što se događa kad je izvedba toliko skrivena da zbog okolnosti u kojima se odvija prestaje biti javna. I u drugim radovima sam pokušala stavljati fokus na teško uočljivu i paradoksalnu granicu društvenih koreografija i intimnog doživljaja. Ovim temama sam se odlučila baviti nevezano za ono što tržište traži. Iskreno ne znam što je to što tržište traži. Tržište traži svašta, ovisno o gradu ili kazališnoj kući u kojoj djelujemo. Kada radim autorske projekte, tržištu nudim pitanja koja me okupiraju intimno - govori autorica predstave.
U "Soft Skills" izvođači ispituju ono "skriveno, nedovršeno, nesavršeno i inače nevidljivo". Odgovarajući na pitanje što je to što u njihovu radu inače ostaje nevidljivo, Aleksandra kreće s nabrajanjem - nevidljivi su uvjeti rada unutar kojih stvaraju, nevidljivi su radni sati koje provode na poslu...
- Nevidljivi su ponekad neadekvatni prostori unutar kojih provodimo sate i dane. Nevidljiva je kolektivna podrška kojom se osnažujemo u našim ansamblima. Nevidljive su greške, strahovi, krize. Nevidljivi su i ponos i zadovoljstvo i borba sa svim navedenim. Nevidljiv je izvođački autorski doprinos. Kad to pokušamo učiniti vidljivim, dogodi se izvedbeni materijal i predstava "Soft Skills" - veli.
Pitamo je koliko se u kulturi i umjetnosti danas prostora posvećuje autorefleksiji, odnosno kritičkom promišljanju vlastite privatne i profesionalne pozicije, te zašto je važno to činiti.
Prostor koji osvaja
- Taj se prostor osvaja. Organizacija kao što je SPID obavlja fantastičan posao na tom polju. I Instagram profil kao što je "Kulturne muke" na duhovit, ali precizan način detektira i objedinjuje problematiku privatne i profesionalne pozicije. Dunja Matić i Dora Šustić i kasnije i sve one koje su pisale o "slučaju" na festivalu Vrisak plasirale su u javni diskurs razotkrivanje dubokih patrijarhalnih nasljeđa te svima nama koji se s takvim praksama susrećemo ponudile jezik kojim ćemo onima koji te prakse provode reći "ne". Zato je to važno činiti. Tako znamo da nismo same ili sami i da problem nije u tome što smo mi ovakvi ili onakvi. Na taj način se problem adresira ondje gdje pripada, a pripada sistemu - veli Aleksandra Stojaković Olenjuk.
U ovoj predstavi Aleksandra se našla u višestrukim ulogama redateljice, autorice teksta i glumice, a veli da joj takav rad nije novost.
- Ja sam glumica i to je početna pozicija s kojom ulazim u sve ostale funkcije. Sve što znam o režiji i pisanju kod mene proizlazi iz tog mjesta, proizlazi iz izvedbene prakse. Ono što čini razliku u ovakvom radu jest to što nema pregovora u odnosu na to što se od mene traži. Traži se ono što me angažira. A angažira me mjesto intuicije i kreativne slobode. I tu nema muljanja ni odustajanja. I dalje se čudim kad neka slika ili ideja iz moje glave zaživi na sceni, tom manifestacijom sam uvijek zatečena - veli.
U tim višestrukim ulogama nalaze se i Jelena Lopatić i Edi Čelić, koji nisu samo glumci nego i autori tekstova.
- Mi smo bliski prijatelji i kolege. Ponekad je bilo teško razlučiti što je to što radimo i kada rad počinje, budući da vodimo potpuno disperzivne razgovore. Pogotovo je tako bilo na početku, kad smo se samo bacali u različite materijale, što je na koncu vidljivo i u našoj predstavi. Tada smo, u mjesec dana, otvorili teme i probleme u izvedbenom i konceptualnom smislu. Nastali su materijali iz improvizacija. Sve smo to snimali. Slijedila je prijava na natječaje. Nakon što su rezultati natječaja izašli, prema materijalu s proba napisala sam tekstualni predložak i nakon devet mjeseci vratili smo se u prostor i sve to isprobavali, provjeravali, postavljali, istraživali funkcionira li ovako ili onako. U procesu rada nerijetko smo dijelili sve funkcije, pa je tako svatko u nekom trenutku bio i redatelj i tekstopisac i glumac. I čitav autorski tim je svojim sugestijama i svim raspoloživim kapacitetima učinio sve kako bi sve što se popraviti može bilo popravljeno - kaže autorica predstave.
Predstava funkcionira i kao kritika problema s kojima se radnice i radnici u kazalištu susreću, od neadekvatnih radnih uvjeta, preko različitih oblika podilaženja onima na poziciji moći, sve do psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Autoricu smo pitali koliko su kod oblikovanja tog kritičkog komentara bili slobodni ili ograničeni te koliko u kazalištu općenito ima prostora za kritiku.
- Skupilo se još materijala. Šalim se. Dobila sam ugovor na neodređeno. Šalim se. Dobila sam ga, ali prema novom Zakonu o kazalištu, svi ga dobivamo kad stari istekne, sretni smo, možemo ostvariti minus na tekućem ili dobiti kredit. Uz taj ZOK u paketu ide revizija umjetničkog djelovanja. Oko toga smo manje sretni. Tu reviziju doživljavamo kao mogući opresivni alat. Suludo je što ona nije donesena na nacionalnoj razini, već svako kazalište, svaka uprava, istu piše i uvrštava u vlastiti pravilnik. Što i dalje ostavlja mogućnost zlouporabe. Kritički komentar koji je proizašao postavljanjem predstave "Soft Skills" je nusprodukt našeg duboko intimnog doživljaja profesionalnih okolnosti unutar kojih djelujemo i koje nas ponekad, kao što to u svakom intimnom odnosu biva, bole. Ili nasmijavaju. U toj intimnoj ispovijesti mi smo bili potpuno slobodni izreći ono što nam se u takvoj konstelaciji događa jer su to naše istine i tu se ne radi o onima koje kritiziramo. Radi se o nama koji te iste prakse na vlastitu štetu provodimo i podržavamo. Humor je tu da bi nam to suočavanje bilo lakše. I jest. Zbog humora je lakše. U kazalištu ima prostora za sve, pa i za kritiku. A u institucijama kako za što, ali kazalište i kazališne institucije nisu isto - veli riječka glumica.