ODABIR GLAZBE JE NEOBJAŠNJIV

BALET 'ELIZABETA AUSTRIJSKA - SISI' IZVEDEN U ZAGREBAČKOM HNK-u Premijerna publika romantiziranu priču o supruzi Franje Josipa I. nagradila pljeskom

Teško je reći je li Zagreb 27. ožujka dobio novu baletnu uspješnicu. U svakom slučaju dobio je svjetsku praizvedbu djela “Elizabeta Austrijska - Sisi” u koreografiji i režiji Patricea Barta na glazbu Bedricha Smetane u glazbenom aranžmanu dirigenta izvedbe Ermanna Floria.

Sudeći po pljesku premijerne publike, stvar je uspjela i s nemalom nostalgijom prisjetila starije generacije na romantiziranu priču o supruzi Franje Josipa I, austrijskoj carici i kraljici Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. No jesu li je baš razumjeli i oni koji o karizmatičnoj Austrijanki ne znaju baš ništa osim ako kojim slučajem nisu kao filmofili gledali prastaru trilogiju s Romy Schneider u naslovnoj ulozi koju je ponovila i u Viscontijevu filmu o Ludwigu Bavarskome?

Teško. Jer bez pročitanog tiskanog sinopsisa libreto i dramaturgija Christiane Theobald nalikuje lijepo opremljenoj slikovnici iz koje baš i nije jednostavno razabrati tko je kome tko a još manje zašto bi Elizabeta Austrijska bila tako važna povijesna ličnost da joj se posvećuje cjelovečernji balet. Njezina ju domovina pamti kao ljepoticu koja je mrzila dvorsku etiketu, anoreksičnu i pomalo psihotičnu ženu opsjednutu izgledom, kao majku Rudolfa Habsburškog koji je u Mayerlingu ubio sebe i 15-godišnju ljubavnicu, konačno i kao žrtvu atentata jednog talijanskog anarhista.

Melankolija

Dodaju li se tome još i pojedinosti o carici poliglotkinji, pomalo pjesnikinji, vrsnoj jahačici i ženi koja je voljela mačevati se i živjeti u prirodi, zapravo smo iscrpili moguće atribucije koje ju označavaju kao možda osebujnu ličnost njezina vremena, ali ne i mnogo više od toga. Uostalom, povijest vrvi zanimljivijim vladaricama, od Kleopatre do Marije Terezije, pa se stoga jedini razlog rasplesane Sisi može potražiti u fascinaciji Patricea Barta njezinom osobnom sudbinom, a takvih je ili sličnih u povijesti bilo na pretek.

No kako su umjetničke slobode i imaginacije beskonačne, takvima valja prihvatiti i odabir koreografa-redatelja kao posve legitiman iako se prihvatio kompliciranoga posla prepričavanja Sisina života u realnosti miješajući ga s fantazmagorijama irealnog što je nerijetko stvaralo zbrku u žanru i razumijevanju prekobrojnih redateljskih epizoda. Uveo je nestvaran lik Melankolije, koja neprestano prati ženu od frizera do šetnje sa psom, nastojeći vjerojatno objasniti Sisin alter ego, no psihološki je rezultat izostao, štoviše, takve su se scene, baš kao i ona na gimnastičkim spravama, doimale više groteskno nego tragično. Ukratko takvo pačvork tkanje umanjilo je neke doista uspješne dijelove, a oni su ponajprije sadržani u nizu različitih pas de deuxa kojih je Bart nedvojbeno pravi majstor.

Manje su se dojmile ansambl scene plesački slagane vrlo uvježbano, ali i vrlo tradicionalno s puno previše klasične pantomime, mimike i gestikulacije stare škole. Koloristički vrlo lijepi kostimi Luise Spinatelli slijedili su autentično vrijeme, dok se minimalistička scenografija iste autorice (uglavnom dvorski mobilijar stolova, stolica i ležaljki) neprestano unosila i iznosila bez pravog razloga.

Dva smjera

No sve bi to u jednoj tradicionalnoj predstavi još i moglo proći, osim jednog, a to je neobjašnjivi odabir glazbe skladatelja Smetane. Doista, kakve veze ima veliki češki majstor s temom Sisi, osim što je bila i kraljica Češke (ali po tome i Hrvatske) i objašnjenja da je Smetana umro pomračena uma, od čega ni Sisi nije baš bila daleko? Pa smo tako uz mađarske plesove slušali Polku i Furijant, a Grci su na Krfu, gdje je Sisi jedno vrijeme boravila, plesali na glazbu komedijaša iz “Prodane nevjeste”!

I sve to pored kanonskih majstora Sisina vremena Gustava Mahlera, Franza Liszta ili Johannesa Brahmsa?! Osobito Mahlera čija bi rastočena glazba idealno prijanjala uz rastočeni život Elizabete Austrijske. Realizam s primjesama fantazije redateljske ideje u odabiru glazbe dirigenta Florioa odveo je priču u dva posve suprotna smjera koje je orkestar HNK-a korektno slijedio.

Vrsni solisti

I konačno, ono zbog čega bi se balet o austrijskoj carici morao gledati jest naš prvorazredni baletni ansambl. Predvodila ga je nevjerojatno glumstvena Natalia Kosovac u naslovnoj ulozi koja je sav svoj talent i tehničku perfekciju uložila u teret snažnog i dojmljivog dramskog lika. Druga junakinja predstave bila je eterična i zlokobna Melankolija Ive Vitić Gameiro, kojoj je jedinoj koreograf dodijelio plesnost modernijih vitica. I plesački i likovno Andrea Schifano bio je izvrstan Franjo Josip I. a onaj koji je uspio zarobiti sve emocije nesretnog Sisina sina Rudolfa bio je čudesno izražajan Tomislav Petranović u najpotresnijem ulomku djela.

I manja uloga grčkoga pjesnika u sjajnom pas de deuxu sa Sisi vratila je sjećanja na velikog gospodina zagrebačkog baleta Ilira Kernia, a također u izražajnoj minijaturi kao bečka glumica Katharina Schratt na scenu se nakon dulje stanke vratila primabalerina Edina Pličanić. Među mnogim vrsnim solistima valja istaknuti i Takuya Sumitomoa, Balinta Rauschera i Christianu Rotolo, a cijeli je ansambl još jednom potvrdio vrhunsku kondiciju i disciplinu. Možda ipak treba reći, ma koliko ga Sisi voljela, škotski ovčar na sceni bio je višak!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:32