Autentična rekonstrukcija Krleže s dobrim glumcima

ZAGREB - Boris Svrtan (45) cijelu svoju glumačku karijeru provodi kao spretan imitator. Njegova je gluma s godinama, da tako kažemo, postajala vještija, ali nije otežala. Može odigrati sve što ga zapadne, ali nikad ga uloga ne ponese dovoljno da bi, primjerice, zaboravio na publiku. Ukratko, on uvijek “glumi”, i kad treba i kad ne treba. Međutim, isto tako, on nije netalentiran glumac pa ga ne pogoni instinktivna ljubomora prema boljima. Uvijek oran, susretljiv na sceni, neće kolegi otežati ulogu.

Ne znam koliko je korisno za glumu to što na Akademiji predaje scenski govor, no kao redatelj očito ima budućnost.

I premda bi zlobnik rekao da je “ Ledu” režirao doslovno kopirajući Gavellinu tradiciju vjernog predočavanja svake Krležine didaskalije i rečenice, onako kako dijete iz knjige precrta konja preko pauss papira, Svrtan je ipak iskoristio svoje bolje osobine.

Deklasirani plemić

Prvo, napravio je dobru podjelu, uspješno procijenivši mogućnosti glumaca i njihovu prirodu. Ozren Grabarić napravio je dojmljivog Viteza Olivera Urbana, deklasiranog plemića. Izvukao je na površinu njegov intelekt, ukrašen cinizmom, pa njime skrio kukavičluk i pohlepu koji ga pogone.

Na trećoj razini, jasno je da se Urban gadi sam sebi, no nema dovoljno snage da se promijeni.

Živ dijalog

Njegov načelni cinizam bio bi nekomunikativan kad ga ne bi ublažavao posve neagresivan govor tijela, izgubljen, mekan glas. Ukratko, živa scenska osoba, uhvaćena u kontradikcije koje se ne mogu razriješiti. Bojana Gregorić Vejzović kao Melita ispočetka je bila ponešto kruta, ali i njezina uloga postala je čvrsta već u prvoj sceni s Klanfarom, mrskim veleindustrijalcem za kojeg je udana.

Do konca drame održava unutarnju napetost koja se također ne može razriješiti. Janko Rakoš kao Klanfar nije posve učvrstio lik.

Pokatkad je odviše karikaturalan, ali u najvažnijim prizorima iskren, inteligentan. Jelena Miholjević je, rekli bismo, nakon dosta godina napokon zaigrala pravu ulogu.

Njezina Klara je inteligentna, a plašljiva, senzualna i zatupljena istodobno, autoironična i duhovita, dešperatna i licemjerna. Franjo Dijak kao Aurel pleše pak nad najdubljim ponorom.

Njegov Aurel jednostavno je prenaglašen, često brzoplet preko granice uvjerljivog. Ne bih rekao da je promašio ulogu nego bi se naprosto trebao smiriti.

Drugo, Svrtanova režija uspjela je jer je eto demonstrirao koliko je Krležin dijalog sustavan i živ. Inscenacija otkriva njegovo duboko poznavanje međuljudskih odnosa.

Definitivno, Krleža je najbolji poznavatelj ženske psihe u našoj književnosti, a odnos muškarac-žena s uspjehom je studirao kroza sve faze svoga dramskog stvaranja. Svrtan je, dakle, ukratko, potvrdio Krležu kao velikog pisca.

Laž u umjetnosti

Njegovu je rekonstrukciju uspješno upotpunio Leo Kulaš, s “autentičnom” salonskom odjećom za glumce, a scenografija Miljenka Sekulića donosi goleme prazne slikarske okvire, koji tijesnu Gavellinu pozornicu čine dodatno klaustrofobičnom i ujedno kazališnom metaforom pokrivaju glavni ili možda glavni sporedni motiv drame: laž u umjetnosti.