GAVELLA

Antigona ne zna je li naivna djevojčica ili suvremena žena

Doći nakon Pippa Delbona i Alexandera Balanescua na tipičnu osrednju domaću predstavu u Gavelli gotovo je traumatično iskustvo. Ova treća režija makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog u Dramskom kazalištu Gavella ujedno je prva koja je slabo uspjela.

Popovski je postavio “Antigonu” Jeana Anouilha brzopleto i čini se lakomisleno, ne podarivši predstavi nikakvu osnovnu zamisao i prepustivši glumce da se manje-više snalaze sami u praznim situacijama gdje čak ne znaš što igraš i u kojem kontekstu.

U ovakvim predstavama ni jedan glumac neće napraviti posao, jedino se može vidjeti ima li dara ili nema, ali više od toga ne.

Predvidivi kostimi

Za početak, tko je Antigona? Dijana Vidušin ispočetka je igra bez psihologije, kao prikazu i medij, potom stane odjednom računati i poskakivati, potom je daje tragično, kao da igra antičku junakinju, zatim je daje u komičnom modu, kao zabrinutu i naivnu djevojčicu, zatim se, pretkraj, pretvara u nekakvu jaku “suvremenu” ženu, čisti ibsenovski realizam s kašnjenjem od stotinu godina...

Jedino što se iz svega toga može zaključiti da je glumica talentirana, ali da s ovakvim režijama neće na zelenu granu, i kad se sjetim kako ju je Mateja Koležnik lijepo vodila kroz svoje predstave u splitskom HNK, ovo joj dođe kao hod po trnju.

Anouilhova Antigona nije nikakva adaptacija klasične Antigone nego politički komad čije konotacije ovdje slabo razumijemo. Anouilh piše dramu protiv nacizma, njemačkog i domaćeg, koja biva praizvedena u Parizu 1944., pa je dakle jako “zamumuljena”.

Ona je ispunjena i mudrom poezijom, koju eventualno razumije svatko, ali ovdje je ta poezija glumcima uskraćena, oni se koprcaju u nedefiniranom svijetu pozornice, uglavnom u crno odjeveni, predvidivi kostimi Marite Ćopo, i veoma nervozno špilaju tekst što se ne razuđuje niti u dijalog, niti u monolog.

Filipu je neugodno

Disparatnom doima se i scenografija skupine NUMEN i Ivane Radenović, nekakav bijeli stol što se izdiže na hidrauliku po sredini i klavir u kutu i crna vrata u crnom dnu.

Za klavirom preludira maestro Karlo Hubak, a uz njega sjedi s gitarom Filip Šovagović i suptilno ganja jedan akord. Nije da ne zna više, nego mu je neugodno da se mjeri s profesionalcem. Ranko Zidarić igra stražara vodviljski, pa barem prođe vrijeme. Nela Kocsis igra Izmenu kao ljubomornu seosku snašu, grozno, a Biserka Ipša kao Dadilja potonula je u narodni realizam zapomaganja. Ksenija Pajić kao Kor, uloga koja je jednom zapala i Laurencea Oliviera, igra oprezno i bezvoljno, odjevena kao barska dama, a možda i pjevačica, što sve skupa nema smisla.

Najbolji je Tit

Amar Bukvić kao Hemon ukočen je i prazan, a tumači svoju ulogu kao nešto između slabića, papučara i glupana, što je kako god uzmeš opet neskladno i pretjerano. Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi Kreonta monoton je, ali i doslovno stabilan, jer je cijelo vrijeme na štulama. Još ga “šminkaju” valjda dva sata, jer nosi navlaku za ćelavca, a prilijepili su mu i dugačku sivu bradu. Najuvjerljiviji je zapravo dječak Tit E. Medvešek koji igra Paža. On se jedini ne muči.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:47