Anica Tomić: ‘Roditelji su često zatečeni i nemoćni, nasilje među vršnjacima je u porastu‘

U

Predstava "Ovo bi mogao biti moj razred" autora Jana Sameka, redateljice Anice Tomić te dramaturginje i suradnice na tekstu Jelene Kovačić premijerno će biti izvedena u petak u HNK Ivana pl. Zajca. Kako ističu u riječkom kazalištu, to je predstava o mladima, tinejdžerima, s temom vršnjačkog nasilja koje se danas događa uglavnom u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama. Njome Anica Tomić i Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje teme nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika.

U fokusu je grupa srednjoškolaca čiji se svakodnevni ritam kreće između školskih obveza, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Iako na prvi pogled djeluju neopterećeno, njihovi odnosi prožeti su nevidljivim hijerarhijama, pritiscima i stalnom potrebom za prihvaćanjem. Sve počinje jednim sasvim običnim izlaskom, no ono što isprva izgleda kao bezazlena igra i pokušaj uklapanja ubrzo prerasta u situaciju obilježenu sramom, gdje se granica između zabave i nasilja briše.

O novoj predstavi riječkog HNK razgovarali smo s redateljicom Anicom Tomić.

* Što vas je potaknulo da se fokusirate na vršnjačko nasilje u digitalnom okruženju i po čemu je ono specifično u odnosu na ranije teme kojima ste se bavili?

- Temom nasilja bavim se kontinuirano jer je ono, nažalost, sastavni dio društva u kojem živimo. S druge strane, kazalište koje se direktno obraća mladima i njihovu svijetu ne gledamo često. Mladi najčešće odlaze u kazalište zato što moraju, ne zato što žele, a ovakve predstave, nadam se, obraćaju im se direktno, govore njihovim jezikom i pokušavaju ih razumjeti. Nikada nije bilo lagano biti adolescent, ali danas mi se čini još i teže, nesigurnije i krhkije. Živimo trenutak u kojem je digitalni prostor postao često jedini stvarni prostor, a stvarnost je postala niz ‘scrollanih‘ fragmenata i slika koje se izmjenjuju prije nego što ih je moguće do kraja doživjeti, osobno i kao mami bilo mi je važno otvoriti tu temu jer svakodnevno slušam priče iz razreda, a danas je potreba za vidljivošću, pripadanjem, ali i izloženost vršnjačkom pritisku, sve veća samim time što se većina komunikacije preselila online. Tako intima vrlo brzo prestaje biti naša i postaje javni, virtualni događaj bez znanja onog koji je izložen, i tu negdje počinje ‘Ovo bi mogao biti moj razred‘.

Predstava ‘Ovo bi mogao biti moj razred‘

Drazen Sokcevic/

* Koliko je, po vašem mišljenju, odgovornost za vršnjačko nasilje "izvan" same djece - u obitelji, institucijama i društvu?

- Uzroke ne možemo promatrati izdvojeno - oni su uvijek dio šireg društvenog konteksta, ali i vremena u kojem digitalna tehnologija oblikuje naše obrasce ponašanja. Mladi u taj svijet ulaze bez pripreme, snalaze se u hodu izloženi pritiscima algoritama, ali i pritiscima grupe koja te obrasce dodatno pojačava. Institucije i roditelji često ostaju zatečeni, nespremni i nemoćni. Naravno, društvene mreže nisu jedini uzrok nasilja, ali su snažan akcelerator ubrzavanja procesa, one brišu granice između privatnog i javnog te stvaraju stalni pritisak vidljivosti. Mladi su sustavno izloženi novoj vrsti realnosti koja im mijenja percepciju: jer se pitaju kako biti prihvaćen i što donosi potvrdu? U tom prostoru nasilje lako postaje sadržaj, a odgovornost se raspršuje.

* Digitalni prostor igra ključnu ulogu kod današnjeg vršnjačkog nasilja. Kako kazališno prikazati nešto što je istovremeno intimno i masovno, poput viralnog širenja snimki i komentara na društvenim mrežama?

- To je bio jedan od ključnih izazova procesa. Jer digitalni prostor nema jedno tijelo - on je istovremeno intiman i masovan, prisutan i nevidljiv. Zato nas nije zanimalo doslovno prikazivanje ekrana, nego njegov učinak i posljedica koja se uvijek događa u stvarnom svijetu, a započinje u virtualnom. Nasilje nastaje u nizovima poruka, slika i komentara koji ostaju trajno prisutni i nastavljaju djelovati kružeći bez prestanka. Čini mi se kako tehnologija danas sve više postaje arhitekt naših odnosa i naše intime - i to je ono što nas je zanimalo prenijeti na scenu. Radili smo s idejom da scena postane prostor širenja - organizam u kojem se sve umnaža.

Anica Tomić

Matej Grgić/

* U projekt su uključeni mladi autor Jan Samek i studenti glume. Koliko vam je taj međugeneracijski dijalog bio važan za autentičnost priče i što ste kroz taj proces naučili o današnjoj generaciji mladih?

- Od početka smo dramaturginja Jelena Kovačić i ja odlučile ovaj projekt razvijati kao suautorski proces s mladim piscem i dramaturgom Janom Samekom. Bilo nam je važno da u predstavi postoji glas koji pripada generaciji o kojoj govorimo. Jan je svojim pogledom donio autentičnost i istinitost - kroz jezik, ritam i njegov osobni senzibilitet. Zahvaljujući tome, pokušali smo da predstava ne govori o mladima izvana, nego da uđe u njihov unutrašnji svijet. Važan sloj čine i videoradovi mladog snimatelja Svena Mrkonjića, a rad s mladim glumcima za mene je, pak, imao posebnu dimenziju jer dolazim i iz pedagoškog konteksta. Kao profesorica glume na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, stalno sam u dijalogu s mladim ljudima. U ovom procesu pokušavala sam balansirati između pedagoške i redateljske pozicije - otvarati im prostor da ne istražuju samo temu, nego i vlastite granice, glumačke i osobne. Važno mi je bilo da tijekom procesa usvajaju alate, metode i tehniku, ali i da imaju podršku starijih kolega iz ansambla, koji su u ovom radu izuzetno prisutni - i profesionalno i ljudski. U projekt su, osim studenata glume, uključeni i drugi studenti APURI-ja: studenti dizajna, koji su izradili plakat, i studenti scenografije i kostimografije koji dolaze na probe i gledaju na koji način sve nastaje. Vjerujem da će ta mlada energija donijeti autentičnost i mogućnost stvarnog prepoznavanja kod mlade publike, kojoj je predstava namijenjena.

* Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li neka promjena svijesti ili reakcija koju smatrate važnom?

- Teško da će publika izaći s odgovorima, više možda s osjećajem prepoznavanja. Naime, nasilje o kojem govorimo nije izdvojen događaj - ono je proces u kojem svi na neki način sudjelujemo. U vremenu u kojem je sve izloženo i ‘live‘, možda je najvažnije ponovno osvijestiti vlastitu poziciju i zapitati se gdje sam ja u svemu tome?