'AMADEUS' U GAVELLI Čisti kič koji spašava jedino Mozartova glazba

Razočaranje u Gavelli: “Amadeus” engleskog dramatičara sir Petera Shaffera, u prijevodu Marijana Orešnika i režiji Dore Ruždjak Podolski, prazna je, kičasta predstava. Gotovo dva i pol sata traje ova zmešancija, koja dosta sliči na crtani serijal Štrumpfovi, pri čemu Enes Vejzović, koji tumači Antonija Salierija, predstavlja Gargamela, a Filip Križan, koji tumači Wolfanga Amadeusa Mozarta, Štrumpfa Trubu, a svi ostali sve ostale Štrumfove. Ne nedostaje ni mačak Azrijel: njega, kao austrijskog cara Josipa II, spretno igra Franjo Dijak.

Scenska kaša

Predstava nema na umu istoimen poznati Formanov film iz 1984., što je bio osvojio čak osam Oscara, nego se čvršće drži Shafferova dramskog predloška iz 1979. Taj je predložak dakako mistifikacija života dvojice skladatelja (po jednoj Puškinovoj drami), i otvara velike mogućnosti za nijansiranu igru dva glavna lika. No ovdje su njihove suprotnosti prikazane karikaturalno.

Vejzović se kao Salieri neprestano nešto grozi, promuklo hihoće, a oči mu gotovo ispale iz glave. Križan se kao Mozart nadaje kao subinteligentan, dobroćudan klinac, koji posve nenamjerno sve o glazbi znade. Nikakvog unutarnjeg života ova dvojica nemaju. Nikakav se odnos među njima ne razvije. Oni nam zapravo, na malko neobičan, razvučen način, naprosto priopćavaju svoje upravo naišle misli, od kojih se ne formira ništa do nekakve neukusne scenske kaše, začinjene brojnim kostimima i bizarno ružnom scenografijom. Roj scenskih radnika pomiče često, svakih tridesetak ili manje ili više sekundi, deset uspravljenih trometarskih okvira nalik na mrtvačke sanduke. Vozaju ih lijevo-desno, a među njima izviruju glumci, kao i kroz njih, jer su u tim sanducima, pokrivenim paučinom, ne samo paučinaste knjige nego i otvori s grmljem i svjetlom. Iznad svega visi povelik oblak od vate… Ništa ničemu ne služi, osim da se miče ili ne miče. Mozartova glazba jedina daje povremeno mira gledatelju, no sve na koncu ipak prekriva ta jako nategnuta gluma, te krajnje karikirane uloge.

Ženski četverac

Salieri, ovdje prikazan kao neobično zao kukavica, od prve sekunde nastoji uhvatiti štrumfastičnog Mozarta, zabundan u crnu kiklju, ćelav, jakih obrva i štrumfastično jeziva cereka. Mali Mozart trčkara i poskakuje i skakuće i ženske ganja. Među njima najviše Costanze, svoju brižnu Štrumfetu, koja bi se i Gargamelu podala samo da spasi njegovu karijeru. Tu Štrumfetu, koja je zapravo jedina ponešto suzdržana u nastupu, igra Nataša Janjić. Muka je neka sili da nastupa distancirano. Zapravo, jedina me ona nije smorila. Masu uloga pripalo je ženskom četvercu u baroknim haljinama, Ankici Dobrić, Ivani Bolanči, Perici Martinović i Nataliji Đorđević. One ne igraju čak ni karikature nego skice karikatura i zapravo samo smetaju na pozornici. Brzo postanu iritantni, kad se treći ili četvrti put pojave među putujućim sanducima, i Siniša Ružić kao grof Franz Orsini-Rosenberg, ravnatelj carske opere, te Janko Rakoš, kao barun Gottfried van Swieten, upravitelj carske knjižnice.

Riječki mjuzikl

Kostimi Marite Ćopo svojevrsna su interpretacija rokoko mode, dekadentne i jedini uvode stanovitu ironiju u zbivanje.

Godine 2006. Isti je komad u riječkom HNK bio postavio Tomi Janežić, s Alenom Liverićem kao Amadeusom i Žarkom Radićem kao Salierijem. Bijaše to mnogo bolja predstava od ove, a trajala je gotovo četiri sata. Janežić je bio napravio mjuzikl, dosta oslonjen na Formanov film, a osnovnu temu, susret genija i mediokriteta, prikazao s mnogo manje doslovnih uputa publici. U njega glumci nisu bili dovedeni u poziciju da igraju karikature, kao ovdje.