DIVLJI ZAPAD

Kako su falsifikatori ušli na hrvatsko tržište vrijedno desetine milijuna eura

Hrvatski kolekcionari i dalje najradije kupuju slike Vlahe Bukovca, astronomske cijene postiže Julije Knifer, a tržište umjetnina se nakon šoka i blokade zbog afera Sanader i Vidošević polako oporavlja. Mnogo od onoga što se nudi su krivotvorine, pa "originali" starih hrvatskih majstora stižu iz radionica u Srbiji, preko Budimpešte i Ljubljane. Naveliko se prodaju i "skulpture" Meštrovića i Kršinića za od 300 do 500 eura, a oglasnici su prepuni ponuda divljih prodavača.
 BEN STANSALL / AFP PHOTO

Ukratko, na hrvatskom tržištu umjetnina vlada kompletni kaos. Okreće se velik novac, desetine milijuna eura, kolaju sumnjive atribucije, a galerije koje niču iz dana u dan vode nestručni ljudi koji ne znaju ni gdje se studira povijest umjetnosti. Policija je nemoćna jer i sama nema kvalificirane kadrove, a država je godinama ravnodušna da se donese odgovarajuća pravna regulativa kakva postoji u svim europskim zemljama. Ukratko, Divlji zapad. Drastično su pale i cijene, pa "kapitalci", "bukovci", koji se krajnje rijetko pojavljuju na tržištu, sada mogu maksimalno postići 100.000 eura, dok su takve slike prije desetak godina lako našle kupca i za 200.000 eura, pa i više. Ista je stvar i s modernim umjetnicima, pa se i Murtićeva platna, ako baš nisu iz najboljih faza, mogu kupiti za mnogo manje novca nego u zlatnim vremenima. Traži se samo najbolje od najboljeg.Ozbiljnim galeristima koji se godinama bave ovim poslom velika su konkurencija ulični prodavači, oni s popularnih internetskih oglasnika, koji nude sve i svašta, po daleko povoljnijim cijenama.

Uvjerili smo se i sami na primjeru Otona Glihe, umjetnika čiji je atelje opljačkan pod okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene. Glihine slike su nestale, nešto se pojavilo na crnom tržištu, a napravljeni su i brojni falsifikati. Dok su se “prava” Glihina ulja prije prodavala za 15.000 eura, sada im je cijena u galerijama 8000, a na crnom se tržištu mogu naći i za 2000. Originali ili ne, to je drugo pitanje.

Istovremeno, za svjetsko tržište umjetnina bila je ovo senzacionalna godina. U veljači je Katar kupio Gauguinovu sliku za 300 milijuna dolara, u svibnju je na aukcijama u New Yorku zarada bila viša od dvije milijarde dolara, u što je uključena i prodaja Picassova djela “Les Femmes d’Alger” za 179 milijuna dolara. U lipnju su neki od najeminentnijih trgovaca umjetnina suvremene umjetnosti imali rekordnu prodaju na Art Baselu, koji je privukao 98.000 posjetitelja. Unatoč krizi u Europi, ratu u Siriji i poljuljanim kineskim dionicama, umjetnička djela kupovala su se više nego ikad. S urednim certifikatima, jasnim atribucijama, poznatim vlasnicima i transakcijama u kojima su uključeni i porezi. Dakle, na svjetskom tržištu umjetnina, gdje je zarada gotovo pretekla onu od trgovine drogom, sve je jasno, muljanja nema i to je biznis koji vrtoglavo raste iz godine u godinu.

Nedostatak stručnjaka

Za Igora Zidića, jednog od rijetkih autoriteta bez kojeg bi kaos na tržištu umjetnina bio još daleko veći, nije čudo što smo i u ovom segmentu daleko od Europe i svijeta.

“Polazimo od tvrdnje da je stanje na tržištu umjetnina nesređeno, drugim riječima loše. Ali što je u nas, ovoga trenutka, dobro? Godine recesije i posljedično osiromašenje građanstva učinili su svoje. Ne može se i neće se sve popraviti preko noći.

” Na prste ruke mogu se nabrojati ozbiljni stručnjaci koji u Hrvatskoj poznaju opuse velikih umjetnika i mogu dati stručni sud kada se neka umjetnina pojavi na tržištu. Jedan od njih svakako je Igor Zidić, Vera Horvat-Pintarić nesumnjivi je autoritet za Miroslava Kraljevića, veliko znanje i iskustvo ima i Zvonko Maković. Nije nam cilj nabrojati sve, jer ih još naravno ima, ali ima i onih koji suvereno daju mišljenja, pišu certifikate, a upitna je njihova stručnost. Mladi se ne educiraju za taj posao, nemaju praktički ni gdje ga naučiti, pa je i pitanje što će biti jednoga dana kada ovo malo preostalih autoriteta više neće biti.

U Europi je duga tradicija ozbiljnog odnosa prema umjetninama, pa Zidić kaže da su privatni galeristi i trgovci u Engleskoj već potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća počeli katalogizirati djela, unositi u svoje knjige sve relevantne podatke o slikaru ili kiparu, bilježiti materijale i tvoriva, zapisivati precizno dimenzije djela, evidentirati od koga su i kada nešto kupili, koliko su platili, kome su i kada nešto prodali. Tu je na djelu duh tržišne discipline, uvedenoga reda iskustava i osobne odgovornosti.

“Kad je Bukovac 1883. došao u Zagreb sa svitkom press-cuta iz francuskoga tiska, u cijeloj Hrvatskoj nije postojala likovna akademija, ni jedna prodajna galerija, ni jedan dućan sa slikarskim potrebštinama, ni jedan likovni časopis ili novina, ni jedna galerija moderne umjetnosti, ni jedan izložbeni salon, a nije bilo ni jednog profesionalnog atelijera. Dok u Engleskoj trgovac umjetninama već više od 250 godina upisuje u knjige ulaza i izlaza naslove djela, tehniku realizacije i podlogu, dimenzije i podrijetlo, mi još o sredini 20. stoljeća imamo kataloge u kojima se, uz ime autora, u pravilu, navodi tek naslov djela: ono što je najmanje važno za pouzdanu verifikaciju slike.”

Trgovanje umjetninama

Od izložbe do izložbe, tvrdi ugledni povjesničar umjetnosti, autori ili priređivači mijenjali su naslove, pa nam uz prerijetke reprodukcije kao dokumentarni materijal najčešće nisu ni od kakve koristi.

“Trgovanje umjetninama, pravim i lažnim, nije se u nas razmahalo kao u većini europskih i drugih zemalja, pa ni apsolutna vrijednost toga poslovanja nije stoga ekstremno velika, ali jest barem relativno velika, primjereno Hrvatskoj i primjereno kupovnoj moći njezinih građana”, govori Zidić.

Na pitanje zašto je u jednom trenutku, prije nekoliko godina, trgovanje umjetninama gotovo zamrlo, a kulminacija krize je bila prošle godine, Zidić objašnjava da je financijska kriza prije svega pogodila potentan “srednji” srednji sloj.

“Elita je u nas bila posve tanka, ali se i broj posve siromašnih smanjivao. Gospodarski kolaps učinio je elitu još tanjom, bogati srednji sloj posve se izgubio, a njegovo je mjesto, bez njegovih moći i kompetencija, zauzeo srednji sloj, a značajno se povećala populacija siromašnih. Nestao je velik broj kupaca umjetnina, i to onih koji su ih kupovali i kao dobre i dugoročne investicije, smanjila se kupovna moć onih koji su umjetnine nabavljali kao investicije u prestiž, ali i moć i broj onih koji su ih kupovali zbog uživanja u njima.”

Zidić tvrdi da je povećanje broja siromašnih posve bez utjecaja na promet i trgovinu umjetninama jer već i niži srednji sloj nije bio ozbiljan sudionik u poslovanju umjetninama, nego se zadovoljavao reprodukcijama ili surogatima. “

Jasno je da će željeni gospodarski oporavak prethoditi promjenama na posve poljuljanom našem likovnom tržištu, kome nisu u prilog išli ni neki sudski procesi u kojima se umjetnine pojavljuju kao dio kriminaliziranog dokaznog materijala.”

Veliki pad cijena

Slučajno ili ne, nakon što je policija iz vila Ive Sanadera i Nadana Vidoševića odnijela brojne umjetnine, zamrla je i trgovina u galerijama. Svi su se bojali da ne dođu na stup srama, kupovanje umjetničkih slika postalo je “opasno”, jer se povezivalo s problematičnim bogaćenjem. Od tada su drastično pale i cijene, o čemu galeristi ne vole previše govoriti, bojeći se da će potencijalni kupci i dalje čekati još veći pad. “

Što da vam kažem, cijene su pale. Prije sedam, osam godina bilo je obrnuto, cijene su išle gore, pa se kupovanje slika smatralo i dobrom investicijom”, govori Ivo Jerič, dugogodišnji zagrebački galerist s ozbiljnom reputacijom, čija je galerija na Kaptolu puna vrhunskih djela Murtića, Nives Kaurić-Kurtović, Glihe, Vatroslava Kuliša, a nađe se i toliko traženi Bukovac. “

Idu samo top-stvari od Knifera, Richtera, Rašice, a više se lako ne prodaju ni djela Veže, Atača, Berbera, Dimitrija Popovića. Mora se, naravno, jako paziti i na atribucije, pa čim imam nešto sporno, pitam Zidića.” Ne treba zaboraviti da je ne tako davno, dok je bio živ jedan povjesničar umjetnosti, za crno tržište pisao certifikate za bilo što, za 100 eura. Tako i danas kolaju certifikati u koje treba ozbiljno posumnjati, iako ih potpisuju ljudi sa završenim fakultetom.

Kipar Petar Hranuelli često pomaže svojim kolegama plasirati na tržište njihove slike i kipove, ali i njemu to u zadnje vrijeme teško polazi za rukom. “

Nitko ne kupuje mlade umjetnike, svi samo traže Bukovca, Račića, Kraljevića, ono najbolje iz monografija.”

Zanimalo nas je nađu li se još uvijek “bukovci” na tavanu, pa onda počinje bjesomučni krug kada prekupci nude bakicama sitne novce da bi slike prodali za deset ili čak sto puta višu cijenu. “

Ma to je glupost, priča za naivce. ‘Bukovci s tavana’ više ne postoje, kao što nije moguće naći kod neke bakice Kraljevića. Gotovo sva vrhunska djela tih umjetnika su popisana i objavljena, a sve ostalo je samo pokušaj da se plasiraju krivotvorine”, smatra jedan dobar poznavatelj crnog tržišta.

A krivotvorina ima napretek, neki čak tvrde da je više od 30 posto umjetnina koje se pojave na crnom tržištu u Hrvatskoj falsifikat. “

Postoje u Srbiji talentirani mladi umjetnici koji sami nisu ostvarili karijere, ali vrhunski mogu falsificirati. Koriste se posebna platna i boje, na kraju treba zaista dobro znanje i iskustvo da se ustanovi krivotvorina”, kaže Hranuelli, a Zidić tvrdi da mu je kroz ruke prošlo stotine i stotine takvih uradaka. A nakon nekoliko godina iz drugog izvora ponovo mu donesu isti falsifikat, jer ga je u međuvremenu kupio netko drugi. Za života su Rabuzinu donijeli sliku za koju je bio siguran da ju je sam naslikao, ali kada je prebrojao cvjetove vidio je da jedan nedostaje. Čak je i veliki meštar Murtić dobio u ruke sjajan falsifikat svog djela i duhovito dobacio: “Ja ću to doraditi i potpisati”. U Srbiji se “rade” “bukovci” i “medovići” i preko Budimpešte i Ljubljane dolaze na naše tržište. Naslikani su na starim platnina, sa starim pigmentima, fantastično to tamo rade, a kupci se polakome i ne pitaju za papire.

Kako bi i sami htjeli vidjeli kako crno tržište funkcionira kod nas, pokušali smo kupiti dvije slike, Otona Glihe i Ede Murtića. U Galeriji Jerič našli smo fantastičnog Glihu, s certifikatom, veliko platno za 8000 eura, a na popularnom internestskom oglasniku dvije ponude za nešto manja platna za 2000 i 2500 eura. Pozvonili smo u obiteljskoj kući u Sesvetama i dočekao nas je mladić čija je kuća puna umjetnina. “To je Gliha, sliku je na poklon dobila jedna gospođa koja ima hendikepiranu kćer. Da vam sada sliku ne skidam, na poleđini sve piše.”

“A cijena, 2000 eura?”

“Da, takve se slike inače prodaju mnogo skuplje.” U Glihinu društvu bili su gotovo svi eminentni suvremeni hrvatski umjetnici, od ulja do grafika. Sve što je visilo na zidovima bilo je oglašeno, uz fotografije i cijene, na oglasniku. Tamo smo našli i oglas za prodaju gvaša Ede Murtića po cijeni od 3500 kuna. Pogađanje je kao da se kupuju rabljene cipele, uz dodatak: “Donijet ću vam kući, kad god želite”.

Toliko. Oglašavao se i Bik Vojina Bakića za 300 eura. “Pravi”, naravno.

Sporne atribucije

Kipar Hranuelli ima dosta iskustva i sa stanjem na tržištu umjetnina u zemljama okruženja.

“Ima svega toga i u Srbiji, ali je tržište ipak urednije i bolje organizirano. Imaju i bolje i vještije trgovce, scenu koja poštuje umjetnost pa Dado Đurić postiže tri puta više cijene nego Edo Murtić. Top-djela njihovih umjetnika znala su se prodavati i za 700.000 eura, ali su sada i tamo cijene pale na maksimalno 300.000 do 400.000 eura.”

U toj šumi cijena, spornih i pravih atribucija, ponude i potražnje, divljeg i manje divljeg tržišta, nije se lako snaći čak ni takvom stručnjaku kao što je Igor Zidić. “

Moja je generacija dva semestra upisivala u indekse neobično važan predmet ikonografije, a otišli smo sa studija a da nismo dočekali ni jedno predavanje. Nekoliko godina potom naš se naraštaj povjesničara umjetnosti raspršio po cijeloj Hrvatskoj, i većina nije stekla nikakvo iskustvo o tehnikama i načinima realizacije djela, kojima ćemo se ‘kompetentno’ baviti, nije umjela razlikovati lažne signature od autentičnih, pa čak, vrlo često, ni jednu slikarsku tehniku od druge.”

A s tim i takvim “kapitalom”, kaže Zidić, pojedinci su postajali procjenitelji, interpretatori, istraživači, eksperti.

Sve se, nažalost, vrti u krug. U tom kaosu nemoćna je i policija, koja često mora intervenirati. Navodno je bivši visokorangirani policajac Marijan Benko imao najviše afiniteta prema tom osjetljivom poslu kada se zbog umjetnina traži policijska intervencija, pa je policija zaposlila jednog povjesničara umjetnosti, ali mu je policijska karijera imala neslavan kraj. “

Trebala bi i naša policija zapošljavati nekoliko vrhunski educiranih stručnjaka, stvoriti odjel za borbu protiv kolanja, uvoza ili distribucije falsifikata. U svijetu se oko galerija, aukcijskih kuća i drugih prodajnih mjesta vrti velik novac, a pretpostaviti je da će s prestankom krize i u nas biti slično.”

Hrvati traže Bukovca, Knifera i Kraljevića, a za kapitalce se može dobiti do 200.000 eura

- Najvišu cijenu postižu djela Vlahe Bukovca, od 10.000 eura naviše, s tim da se “kapitalci”, koji se rijetko nađu, prodaju i za 200.000 eura

- Na vrhu potražnje su djela Julija Knifera, čiji se grafiti prodaju za 17.000 eura naviše, a ulja na platnu velikih formata za više od 170.000 eura

- Iznad 100.000 su i kapitalna djela Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, ali ih je na tržištu gotovo nemoguće naći Izuzetno visoke cijene mogu postići i radovi Milana Steinera, najbolji i do 100.000 eura, u kategoriji Kraljevića

- Dobra ulja Emanuela Vidovića mogu postići cijenu od 30.000 eura, kao i djela Oskara Hermana, a raspon cijena za ulja Menci Clementa Crnčića malo je manji, od 5000 do 25.000 eura. Istovremeno, muzejski primjerci kad se pojave na tržištu postižu i više cijene

- Slike Ede Murtića prodaju se od 8000 do 25.000 eura, ali ima i djela koja postižu mnogo više cijene, prije svega u inozemstvu. Murtić se, uz Džamonju, Josipa Vaništu i Knifera, može plasirati i na strana tržišta

- Slike Marina Tartaglije dosegnu i 30.000 eura, a akvareli Slave Raškaj do 20.000 eura

- Dobre cijene postižu i David Maljković i Lovro Artuković, između 15.000 i 20.000 eura

- Ulja Mate Celestina Medovića nude se i za 14.000 do 15.000 eura, a slike Miljenka Stančića mogu se kupiti u rasponu cijena od 7000 do 20.000 eura. Uvijek najbolja djela mogu postići i mnogo više cijene

- Na cijeni su i Milivoj Uzelac, Ignjat Job, Marijan Trepše, a djela Ivana Generalića danas postižu mnogo niže cijene nego kad je naiva bila na vrhuncu

- S cijenama su pri vrhu među umjetnicima nove generacije Vatroslav Kuliš i Bane Milenković, ali rijetko prodaju platna za više od 10.000 eura

- Traži se i Prica, Šebelj, Frano Šimunović

- Na internetskim stranicama jedne zagrebačke galerije nude se i rasprodaje: “pune” cijene prekrižene su, a navedene su one povoljnije. Ulje Zoltana Novaka donedavno se prodavalo za 4500 eura, a sada se nudi za 1500, slika Mirka Račkog je sa 5000 pala na 4000 eura, a Mladena Veže sa 4500 na 3200 eura. I Jerolim Miše može se dobiti za 1500 eura jeftinije, za 3500

- Nude se i jeftine umjetnine pa se tuš Ivana Picelja može kupiti za 200 eura, a ulje Matka Vekića za 400. Josip Broz Tito Antuna Augustinčića prodaje se za 400 eura, a gvaš Ede Murtića za 300

- Samoizolacija Nives Kaurić-Kurtović donijela je i pad cijena za njena djela, koja se mogu nabaviti i za 1000 eura

- Ulja Celestina Medovića prije su se lako prodavala za 25.000 eura, a sad je već dugo u prodaji slika za 12.000 eura i ne može se prodati

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:38