IZLOŽBA 'PROMATRAČI'

Kako je Mario rekonstruirao izgubljeno vukovarsko djetinjstvo

Damjan Tadić/EPH
 Damjan Tadić/EPH

Obiteljske fotografije obično nisu naročito zanimljiv prizor. Vjenčanja, proslave novih godina, nekoliko nasmiješenih lica i mnogo poziranja, najčešći su motivi koji se uokvireni nalaze na zidovima kuća diljem zemlje i teško je na njima pronaći nešto novo, nešto što bi moglo zainteresirati. Ipak, one mogu poslužiti, baš kao što su poslužile mladom umjetniku romskog podrijetla Mariju Romodi koji je te, naoko sasvim obične prizore, iskoristio kako bi rekonstruirao vlastiti identitet i slikama istražio svoj život u Vukovaru i poslije u izbjeglištvu. Zapažena izložba pod nazivom “Promatrači” netom je završila u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU).

Mario je, naime, prognan iz Vukovara 1991. godine. Imao je tada samo tri godine. Strahote okupacije primorale su njegovu obitelj da napusti rodni grad i gotovo ni iz čega stvori novi život. Otišli su u Njivice na otoku Krku. Svog vukovarskog života i trenutaka bježanja iz okupiranoga grada Mario se gotovo uopće ne sjeća.

- Pamtim samo jednog žutog fiću u koji smo potrpali sve stvari i otišli - kaže. Njegova je obitelj bila jedna od mnogih koja je tih dana, spašavajući goli život, otišla glavom bez obzira iz napadnutog grada heroja.

Idila u njivicama

Desetljećima kasnije Mario je shvatio da je taj trenutak u mnogočemu obilježio njegov život. Zasmetalo ga je što o svom prijeratnom životu ne zna ništa. Ipak, Mario u svom radu nema one uobičajene prizore patnje i muke, karakteristične za ratne prikaze. Štoviše, njegove su slike svijetle, pozitivne i kroz njih progovara dječak čije je djetinjstvo, iako pomalo izvan okvira, bilo sasvim obično, djetinjstvo otočkog djeteta.

Mario Romoda

- Život u Njivicama bio je idiličan. Možda je malo smiješno reći, ali za mene izbjeglištvo nije bilo nimalo traumatično. Dapače, živio sam na moru, uživao u suncu i svježem zraku i zapravo ni na koji način nisam osjećao da sam prognan. Uz Njivice su vezani moji najljepši životni trenuci. Zapravo sam tu i počeo slikati - kada sam imao pet godina počeo sam crtati kredom po cesti i nagovarao ostale dječake da mi se pridruže. Domovinski rat tako je za mene predstavljao jedno lijepo životno razdoblje, koliko god to neobično zvučalo - govori Romoda koji je u Njivicama živio sve do petnaeste godine.

Nakon Krka umjetnički poziv odveo ga je u Osijek, gdje je završio srednju školu za primijenjenu likovnu umjetnost, a njegova se obitelj vratila u Opatovac, selo pokraj Vukovara iz kojeg ih je rat otjerao. U tom je trenutku Romoda shvatio da je slikarstvo njegov životni put.

- U osnovnoj školi bio sam dosta povučen. Uvijek sam nešto crtao, radio božićne čestitke i slično, no teško sam se izražavao. Tek u srednjoj školi počeo sam shvaćati svoj potencijal. Tada sam spoznao da volim ljude koji su kreativni i ambiciozni jer me potiču da radim i napredujem. Srećom, imao sam obitelj koja me podupirala. Moja je obitelj vrlo tradicionalna, sa snažnim kršćanskim vrijednostima, pa slikarstvo sigurno nije njihov prvi izbor moje karijere, no shvatili su da je to ono što želim i dali mi svu potrebnu podršku, na čemu sam im zahvalan - kaže Romoda.

Već u srednjoj školi Mario je za svoj rad počeo dobivati priznanja. Poharao je brojna regionalna i državna srednjoškolska natjecanja te dobio mnogo nagrada, što je logično vodilo do lakog upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je 2012. u klasi profesora Zoltana Novaka, a već na trećoj godini proglašen je najboljim studentom klase. No, Akademija na Marija nije ostavila većeg traga. Bila je, kaže Mario, isuviše konzervativna i tradicionalna, unatoč vrhunskim predavačima. “Teško je predavati umjetnost, jer si umjetnik okružen umjetnicima, a to nikad nije naročito dobro. Ipak, sjajno je imati klasičnu izobrazbu.” Moglo bi se reći da je Akademija bila samo odskočna daska ka njegovim daljnjim umjetničkim istraživanjima.

Mario Romoda

Paralelni svemir

U jednom od njih, onom čiji su rezultati vidljivi kroz “Promatrače”, Mario je uspio sakupiti stare obiteljske fotografije i rekonstruirati ih na svoj način. Sasvim obični trenuci, poput vjenčanja ili svinjokolje, poslužili su mu kao umjetnički instrument kroz koji je, kako sam kaže, htio osvijestiti svoju pripadnost prijeratnom životu u Vukovaru i vratiti u stvarnost vrijeme koje je, iako bez njegova znanja, odredilo njegov život.

- Sentimentalnost samog trenutka na starijim obiteljskim fotografijama oduvijek je privlačila velik dio moje pozornosti. Postoji nešto magično u trenutku koji je zaustavljen u prošlosti, upravo zato što u meni budi određeni vremenski kod koji sam zaboravio. Odlučio sam te stare fotografije osvijestiti i dati im novu priliku kako bi istražio svoju vremensku i obiteljsku pripadnost. Na platnima, slikajući prema fotografijama, prenosim priče u kojima je moja obitelj zabilježena u posebnim situacijama koje obilježavaju jedan određeni mali spektakl, poput vjenčanja, sprovoda, svinjokolje. Ti su posebni trenuci na selu često i jedini događaji koji ostavljaju određeni trag u našim uspomenama. Svi ti događaji u meni pobuđuju neku određenu vrstu spektakla koji se ne može usporediti s brojnim kulturnim događanjima koja razvijeniji gradovi mogu ponuditi. No upravo zato što su tako rijetki, takvi seoski trenuci dobivaju intimnu atmosferu koja se čak može usporediti s određenim galerijskim ili nekim drugim kulturnim događanjem. Moja je pripadnost tom svijetu često popraćena osjećajem nostalgije za ljudima koji kao da postoje zatočeni u nekom drugom paralelnom svemiru, ali zapravo žive i u ovom. Žive blizu, ali jedan sasvim drugi život koji sam dužan osvijestiti, ponuditi gradu i civilizaciji. Ti su ljudi moja obitelj s kojom sam puno toga proživio, osvijestio i izgradio - objašnjava Mario.

Heroji oko nas

Promatrači, ipak, nisu samo reprodukcije starih obiteljskih fotografija. Na svakom od njih je, naime, maska, što je jedno od prepoznatljivijih obilježja Romodina slikarstva. Maske, nalik onoj koju uvijek nosi superheroj Batman, tu su s razlogom.

- Ponekad su heroji oni koji su u sjeni, čekaju. Neki heroji nisu popularni i prijateljski nastrojeni. Heroji su svuda oko nas, neki čak i ne znaju da će to postati te se nikada ne žele smatrati jednim od njih. Noćni promatrači su posvuda, no što ako je svijet već završio, a mi nastavljamo obitavati u sjećanju na njega? Ne smatram da je to istina. Trebali bismo priznati da naš svijet ipak nije osuđen na propast, da ima budućnost upravo zato što smo još u mogućnosti oživiti i osvijestiti prošli trenutak i dati mu novu priliku. Jedan svijet nikad neće biti jedan, uvijek su postojali i postojat će i drugi svjetovi u kojima se miješaju junaci sa stvarnim osobama - govori Mario.

Njegove su slike često vezane uz svijet snova i fantazije, a ovaj je put pokušao, kroz vlastite snove, doći do svog identiteta. Obiteljske fotografije poslužile su tako kao sredstvo pomoću kojeg je Mario istražio što je sve bio prije nego što je postao svjestan sebe, kao i što mu je izvorište. Neke od fotografija nastale su prije Domovinskog rata, a neke su napravljene tijekom života u izbjeglištvu, no kao cjelina, one pričaju jednu vrlo običnu priču o obitelji koja unatoč strahotama koje je okružuju pokušava živjeti normalan, tradicionalan i miran život.

Mario Romoda

- Mislim da je ključna poruka tih fotografija zajedništvo u svakodnevnim situacijama. Uzmimo samo primjer slavonskog vjenčanja. Pa to je veći spektakl nego gay pride u Amsterdamu! To je nešto što sam htio ‘uloviti’ i takvi trenuci uvijek su me najviše zanimali. Osim toga, osjećao sam da je moja dužnost pomiješati to svoje sretno, ratno djetinjstvo s melankolijom izbjegličkog života i nostalgijom prema prošlosti - ističe Romoda.

Jedan od važnijih motiva na slikama je njegov otac koji je 2007. preminuo. On također na licu ima masku superheroja.

- Za mene je on istinski heroj. Čitava ta borba s tumorima koji su pomalo razarali njegovo tijelo učinila ga je herojem u mojim očima. Uvijek je za mene bio junak, no nakon toga je postao superjunak - kaže Mario, dodajući da je duhovni senzibilitet uvijek bio izuzetno važan element njegova rada.

Dodaje da su maske na njegovim djelima tu kako bi pružile potreban kontrast između spektakla i privatnog. Ipak, Mario ne smatra da postoje superjunaci, odnosno upravo suprotno, herojstvo vidi u svima koji ga okružuju.

Prave prilike

- Pravi je odgovor da smo svi pomalo junaci koji opstaju bez obzira na ubojstvo vlastitih podvojenih ličnosti koje prijete i jasno poručuju smrt egu. Ali ne potpunu. Uvijek postoji onaj drugi ti koji čeka, možda na nekom drugom planetu da se upozna sa samim sobom - tobom - kaže.

U njegovim je radovima naglašena socijalna komponenta (iako se u početku stvaralaštva grozio društveno angažiranog slikarstva), a slikarstvo je instrument kroz koji pokušava doprijeti do šire javnosti.

Marijeve slike danas se mogu pronaći i kupiti u velikim svjetskim umjetničkim središtima. Izlagao je u Londonu kao i Njemačkoj i Belgiji, a njegova se djela nalaze i u zbirkama kolekcionara iz SAD-a.

Ipak, u Hrvatskoj teško dolazi do pozornosti. Njegov je stav da domaćoj sceni kronično nedostaju kaulturni menadžeri, ljudi koji bi se brinuli o dobrom plasmanu naših umjetnika.

Mario Romoda

- Hrvatska je umjetnička scena vrlo malena i teško je doći do pravih prilika. Nedostaje nam jedna jaka platforma kroz koju bi se domaći umjetnici povezali i plasirali svoj rad - kaže.

Ipak, za razliku od mnogih koji glorificirajući svoje stvaralaštvo završe kao salonski umjetnici s jednom izložbom u nekoliko godina, Mario smatra da je slikarstvo, unatoč duhovnoj komponenti, ipak posao.

Moja dužnost

- Moj zagrebački atelje moje je radno mjesto. Doslovno. Svakodnevno radim barem osam sati, jer sam svjestan toga da je to moj posao. Isplati li se? Teško. Nekad uspijem nešto prodati, no na to se teško može računati. Ipak, to je moj posao i to je moja dužnost - govori mladi umjetnik. Njegova se izložba (usput rečeno, nazvana “Promatrači” jer Romoda smatra da i likovi sa slika imaju pravo promatrati, baš kao i posjetitelji) uskoro seli u Dubrovnik, a nakon toga i na turneju diljem Hrvatske. Nakon toga, završava se ciklus posvećen maskiranim herojima. Vrijeme je, kako sam Romoda kaže, da se prošlost ostavi prošlosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:54