'Ja sam pravi Hrvat. Volim asfalt i kamen...'

Nenad Fabijanić je redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, arhitekt, njegov ‘bio’ potražite na web stranicama faksa, jer ja nemam prostora. I strašno je fin, fin čovjek, ja jedva dišem u njegovu prisustvu, uvijek u strahu da ću napraviti faux pas, pa ga i napravim, ovaj put sam prstom pokazivala gdje mi stanuje mama, ali on mi nije dao da ustrajem u toj blasfemiji, nego je rukom poklopio moju. Molim... to je bilo to. Smatra se vječnim dužnikom Nevena Šegvića. Rijetko kad nije u crnom, a predložio je fotografiranje pred Vaništinom srebrnom linijom, pa sam se ja odjenula kao country pjevačica, zbog svega.

Kad ste danas odlazili na posao, je li stan ostao u savršenom redu?

- O stanu se brine supruga. U savršenom je redu. Atelijer isto tako. Moj radni prostor na fakultetu je skladište. Kompjuteri, arhiva, uspomene, crteži rukom.

Čiji crteži rukom?

- Ja sam crtao rukom. I doživio, kao i svi iz moje generacije, tehnološku transformaciju u izradi projekata, s papira na kompjuter. Ona je ostavila na meni trag, bez oduševljenja. Naime, bio sam prvak svijeta u tuširanju, rapidografima, tehnici crtanja perima i tušem. Radio sam vrlo precizno. Postoji putanja koja se iz mozga slijeva u ruku. To je bilo ljudski, davalo je vremena. I papir je užitak, on je šarmantan, malo zaprljan, kavom, pepelom....

Kad dolazite na posao, autom, od Heinzelove do Kačićeve, kojim se kućama divite?

- Sve je sjajno! Prolazim pravim Zagrebom. Zvonimirovom, famoznom Sockom. Široka ulica koja ne izaziva posebno divljenje, ali ima arhitektoniku koja je međusobno vrlo bliska. Fini profil, sunčani, svjetli, lagano vijuga i vodi do Meštrovićeve “bačve”, dosta krute. Pa Zeleni val, koji ima ritam, histeričan, nepotrebno.

Histeričan... meni je to intrigantno, urbano.

- Jurnjava automobilima uzduž i poprijeko nema ništa urbano. Ja bih volio da ima oscilacija, da se povremeno uđe u široki gradski park u kojem je tišina, civilizirana, a ne dernek i da željeznica ne siječe grad na dva dijela...

Da, znam. Ali, još uvijek smo u autu, idemo na posao.

- Moj me put vodi pokraj Traumatološke bolnice koja bi se u mojoj viziji mogla prenamijeniti u briljantan gradski hotel, sadržajem primjereniji blizini osnovne škole. Pa Elektra i veliki Juraj Denzler, kuća Frank Viktora Kovačića, pa Potkova koju svi dramatično brzo prođemo, i već smo pred Petom gimnazijom, to će za mene uvijek biti najznačajniji školski centar, Mimarom, i Arhitektonskim fakultetom.

Darko Tomas / HANZA MEDIA

Trenutno radite ‘Spomenik domovini’, velika ‘vrata’ na prostoru između ‘Lisinskog’ i Gradskog poglavarstva.

- U prostoru važnom, uzbudljivom, na glavnoj gradskoj osi. Vrata povezuju sjever i jug Zagreba. Volim reći da je to uređeni park. Strepim, naravno, jer atmosfera nije pozitivna, ali imam dovoljno iskustva i čvrstine da me to ne brine. Spomenike tog tipa i naziva doživljava se kao nešto monumentalno, anakrono, čak i nepotrebno...Moj doživljaj domovine bi mogao biti suglasan sa svima koji ovu zemlju zovu domovinom. Ne znam zašto nije. Domoljublje je prije svega osjećaj nekog unutarnjeg genetskog umještenja. Rodio sam se u centru Zagreba, prekrasnoj Tomašićevoj ulici, arhitekt sam, mislim da je to profesija koja pretpostavlja povezanost s mjestom. Kad kažem ‘moja domovina’, mislim na porijeklo, ambijent, prirodu, mjesto lokalno i globalno, kulturu, duhovitost, odgoj, ponašanje... I sad joj treba staviti neki spomenik, a pritom se sve vrti oko naše teške strane.

Ima je, teška je.

- Ratovi i gubici svih vrsta, velika povijesna istina. A ja ću staviti nešto što me raduje, ispunja ponosom, dakle, ne direktne simbole, asocijacije... jedinstveni “zid boli”, pretvoriti u zid svjetlosti, tako da će oni koji se sjećaju prepoznati tragediju devedesetih. Moj modul je milimetar, brinem se o tome da sve izgleda savršeno. Mislim da će biti dobro. Trebao bi biti završen do prve polovice 2019.

Koji vam je vaš projekt najvažniji?

- I u najmanji sam unio enorman napor i koncentraciju zbog straha od samoga sebe. U adaptaciju crkvice Sv. Jurja na Pagu, u interijer Ban kafea na Jelačić placu, u obiteljske kuće, u zgradu Hrvatske biskupske konferencije. Napravio sam dvadesetak projekata i desetak realizacija uređenja trgova na Jadranskoj obali. Od svega što sam izgradio rastao sam se u trenutku završetka. Nisam mogao podnijeti način održavanja, deformacija u njihovu konzumiranju i naknadne ideje i intervencije. Ali, i inače, u smjeru čuvanja i obnove nasljeđa zaostala smo nacija. Atrofirali smo.

Znači, nekad smo znali bolje?

- O Svetom Petru u Šumi, dubrovačkim ljetnikovcima i zagorskim ganjcima ili slavonskom šoru mogu držati predavanje u Tokiju ili New Yorku. Nešto smo imali, skromno. Nakon antike počeli smo od crkvica raspona dva metra, došli do crkve Sv. Jakova u Šibeniku, pa nešto naučili od Austrougarske, imali moćnu arhitekturu prve polovice 20. stoljeća. Ono što smo od Hrvatske napravili zadnjih 50 godina, to je više i gore nego u 500 godina prije toga, od Jurja Dalmatinca do danas.

Rekli ste, ‘moja mjera je milimetar’. Vi ste pedant, minimalist, minimalistički postmodernist, arhitektonski erudit, beskrajni estet...

- Ako smjerate na to da arhitekti ne služe samo tome da grade sebi svojstven gesamtkunstwerk i pritom inzistiraju na svom talentu i autoritetu, te stalno uvjetuju... slažem se. Za klijente vrijedi i obrnuto. Odnos investitora i arhitekta mora biti temeljen na maksimalnom povjerenju, učenju i slušanju.

Ne. Drugo me zanima. Osvanule su fotografije interijera Todorićeva dvorca. Svi se naslađuju tim luksuznim kičem, malograđanskom idilom, ali meni se čini da je to likovanje nad ukusom neukih još veća malograđanština.

- Ne poznajem, a mislim da nitko ne zna, ni projekt, ni slike interijera. Ja sam vidio samo portal, koji je neki majstor, neki bravar, konstruirao misleći da asocira na ulaz u Schönbrunn, Versailles, u najmanju ruku na Narodni dom u Opatičkoj ulici.

Ma, vidjeli smo, mozaik preko cijelog zida s dva lica u profilu, kameni reljef nad lavaboom... permanentni overdose.

- Nisam vidio. Znam samo da dvorac ima svoju prošlost, vrijeme nastanka, glavnu zgradu i gospodarske zgrade, koje su mi zanimljivije od “dvorca”. Neki dan sam pomislio – što bi mene tu trenutno moglo zanimati? Dvorac vratiti obitelji Kulmer, nasljednicima. Što prije. Kao moralna satisfakcija ovom društvu, vjerujem na opće oduševljenje.

Mene zanima da se vrati kmetovima. No, ako je u filozofiji arhitekture, ili dio definicije arhitekture - ‘sreća’, tko ima pravo našu sreću nazvati ‘kičem’?

- Teško je o tome meni govoriti, privatno je privatno i meni nezanimljivo, kao i mnogim arhitektima, bar onima do kojih držim. Ja zaista ne znam zašto je nekome potrebno više od 150-200 kvadrata za dvoje, u najboljem slučaju 300-350 kvadrata za obitelj... kad mogu sebi priuštiti obiteljsku kuću. Ali kad promatrate one koji imaju tisuće kvadrata, otoke, kvartove, vozne parkove... onda se pitate – gdje je ta sreća? Kako je konzumirati i održavati? U pet kupaonica? I u krajnjoj liniji - odakle potječeš? Tko je ‘to’ imao u mojoj prošlosti da sam se ja na ‘to’ tako lako navikao? Ili da bez ‘toga’ ne bih mogao?

Napravimo salto mortale, iz glamura u low life, pa recimo da ima ideja da se u Gredelju gradi nova kazališna pozornica.

- Pa Gredelj je baraka, nadstrešnica, hala, izuzetno skupo za obnovu i novu namjenu! Ali specifikum Zagreba je da se kuće događaju na krivim mjestima: Palača pravde, Moderna galerija, Matica iseljenika, Muzej suvremene umjetnosti, Muzička akademija, Dječja bolnica, Traumatološka bolnica, Stomatološki fakultet. A Gredelj je mjesto gdje su radnici radili debelo odjeveni, sa strojevima, u negrijanom, u ulju, pari...

E, pa to je etična, društveno angažirana, nekonzervativna arhitektura! Godine 1968. studenti su u Parizu sagradili kuću od dasaka i auto guma i otamo vodili revoluciju. A u Gredelj se neće moći u večernjoj toaleti kao u HNK, to mijenja publiku, za publiku se mijenja repertoar... i već vidim kako subverzivna arhitektura politički mijenja društvo!

- To bi bila možda duhovita realizacija, koja kod nas pleše jedno ljeto. Iza toga, gotovo obavezno, dolazi poplava, zima, manjak novaca. Sigurno ‘Rikard Benčić’ u Rijeci neće moći primiti zgradu Suvremene umjetnosti dok se ne napravi kvalitetan prostor. Sve improvizacije zbog pomanjkanja novca i vremena su jedino moguće i dobrodošle, ali moramo znati da su improvizacije. Socijalnom filozofijom, prilagodbama uz zavodljive parole, može se arhitekturu tumačiti samo do određenog nivoa.

Prvi put sam došla k vama po neku novinarsku informaciju 1986., tako nekako. Bili ste, što ne znači da sad niste, najzgodniji čovjek kojeg sam u životu vidjela, nisam vjerovala da homo sapiens tako nešto proizvodi. Evolucijski.

- Jezušna! Ne znam u kojem smislu...

U fizičkom. A valjda ste nešto i govorili... teško se bilo koncentrirati.

- Valjda pristojno izgledam...

Je, da, od pristojnosti ženama zaklecaju koljena.

- Izgledao sam krhko...

Imali ste solo brk... onako, Charles Bronson.

- Ja sam bio čvrst, iako mršav dečko koji se bavio glumom, jedno vrijeme intenzivno i rock glazbom, upisao arhitekturu, i svi koji su tih godina nosili brkove htjeli su pokazati dozu muškosti, čvrstine, valjda i ja, i kao što znate i literatura i film bavili su se time. Nije bilo čovjeka koji 60-ih i 70-ih nije imao brkove u fazi modnog stila i osobnog fizičkog propitivanja.

Darko Tomas / HANZA MEDIA

Profesore Fabijaniću, nismo sad na knjigama... Dugo ste surađivali s Milkom Šparemblekom, radili scenografije za njegove koreografije. Što vam je draže, balet ili dramski teatar?

- Balet.

Le Corbusier ili Gropius?

- Težak izbor. Gropius je jedan od najvećih pedagoga i promotor arhitekture 20. stoljeća. Le Corbusier jedan od najvećih arhitekata. Veliki su utjecaji tih vrlo ozbiljnih ljudi, jer kad gledate njihove fizionomije... to nisu veseljaci, nisu šaljivdžije... Gropius je autoritet, a ja sam svoj vijek proveo kao profesor na arhitektonskom fakultetu. S druge strane, Le Corbusier je jedna genijalna glava s opusom koji je bio mjerilo stvari kad sam studirao.

Novi Zagreb ili Donji grad?

- 1:1. Radije Trnsko nego Palmotićeva, ali radije Marulićev trg nego Kajzerica.

Donji grad ili Gornji grad?

- Donji grad.

Šebalj ili Picasso?

- Šebalj.

Nina Simone ili Amy Winehouse?

- Nina Simone.

Dolly Parton ili Elvis Presley?

- Elvis Presley.

Jazz ili rock?

- Rock.

“Francuska veza” ili “Prošle godine u Marienbadu”?

- “Blow up”, Antonioni.

“Veliki Gatsby” ili “Posljednji tango u Parizu”?

- Tango.

Marilyn Monroe ili Meryl Streep?

- Sophie Merceau.

Visoke pete ili crveni ruž?

- Crveni ruž.

Sunčane naočale ili solo brk?

- Bez ornamenta.

Malt ili crna kava?

- Nekad malt, danas kratki espresso.

Nogomet ili tenis?

- Futsal Dinamo.

Mh, opet na posao. Dugo ste se bavili glumom. Kad ste shvatili da želite postati arhitekt?

- Bio sam predodređen za glumca, jer sam 12 godina bio dječji glumac u Zagrebačkom pionirskom kazalištu, kasnije Kazalištu mladih. Uvjetno shvatite ‘zvijezda’, molim vas... ja sam kao dečko s ulice postao zvijezda u kazalištu. Sa 18 godina je trebalo odlučiti. Biti konkurencija, recimo, Radi Šerbedžiji, ili postati nešto drugo. Bilo sam blizak s Ivanom Vitićem, arhitektom, koji me frapirao crtanjem, znanjem, načinom života, stilom…

Na što mislite?

- Tada su, 60-ih, 70-ih godina arhitekti živjeli i radili neusporedivo bolje nego ikad poslije, a danas ima mnogo nesretnih sudbina prolaznika koji su završili ovaj teški fakultet. Na rubu su egzistencije. I sva udruženja, cehovske udruge su na rubu, vegetiraju ili se ukidaju. Javna nabava preuzet će sve… i kulturu arhitekture.

Znam. No, gluma, arhitektura, Vitić.

- Vitić s jedne strane, a s druge autoriteti iz tog kazališta mojim su roditeljima rekli, ‘neizvjestan i težak je taj naš glumački kruh, možda ipak bolje...’ Zvjezdana Ladika, Slavenka Čečuk su bile moji drugi roditelji. Bio sam na pozornici, ne samo dječjoj nego i ozbiljnoj s, meni posebno bliskom, Slavicom Jukić, Đimijem Jurčecom, Miškom Polancem, Marijanom Radmilovićem, Borisom Pavlenićem, Zvonkom Torijancem… Odgojen sam u kazalištu... i na zagrebačkoj ulici. Nije mi teško bilo postati asistent na Arhitektonskom fakultetu, jer sam pedagoška pravila naučio kroz pravila ulice, na ulici sam se borio, kao mali huligan, “Junaci Tomašićeve ulice”. Haustori i dvorišta su bili mjesto igranja, djetinjstva, livade na Šalati, ulice bez prometa gdje se igrao hakl.

Vi, huligan? Ne vjerujem.

- Evo... Mi smo bili huligani koji su pozdravljali s ‘Ljubim ruke’.

Mnogo ste radili na obnovi hrvatske sakralne baštine, i projektant ste Hrvatske biskupske konferencije. Religiozni ste, ili vas je vjera napustila dok je trajalo mučno usklađivanje vaših želja s onima iz crkvene hijerarhije?

- Nisam religiozan. Ja sam čovjek znanja, ne vjere. Želio sam u Biskupsku konferenciju ugraditi najbolje od onog što baštinimo iz katoličke tradicije, kojoj i sam pripadam, a svaka manipulacija vjerovanjem, svaka jeftina narativnost mi je strana. Radio sam adaptaciju crkve na Pagu, u Kninu, mali dio interijera crkve Sv. Tripuna, remek-djela naše baštine, usred Kotora, pobijedio na natječaju za crkvu u Tivtu. I prijateljevao s don Brankom Sbutegom. Taj intenzitet dijaloga je bio težak, duhovit i smislen. Oponirao je u svakom trenutku, zbog mojih nejasnoća i brzopletosti. Blisko sam surađivao sa sjevernobosanskim fratrima, posebno s fra Mirkom Jozićem, sakralne teme dijelio s Ivom Šebaljem, Borisom Magašem, Kuzmom Kovačićem…. Dakle, mogu se poistovjetiti s fenomenom nesigurnog i nejasnog života, ali ne nadam se da će me poslije ovog života dočekati nešto drugo.

Crkvu Sv. Tripuna nazvali ste “remek-djelom naše baštine”. Sjetite se još nekih.

- I počeli smo intervju “genetskim umještenjem”... Evo, svaki put kad sam otkrivao te male repere naše prošlosti, skromne, tihe, sva vrata svijeta su bila otvorena. Kako kaže Ivo Malec, “Osnovno pitanje nije nacionalnost jezika nego univerzalnost misli… Nacionalno je ono što je univerzalno, inače je provincijsko”. Naš ponos treba pokazati vani. Nemamo gotičke katedrale. Ali imamo klaustar Sv. Petra u Šumi u Istri. Dvanaest na dvanaest metara. Središte svijeta! Prirodne ljepote otoka, Istre, Like, Zagorja. Ali...! To svojatanje, “naj, naj, naj” to je opasno, pomalo i neukusno. I Rumunjima je njihovo “naj”.

Imaju i Drakulin dvorac.

- Je li naša Jadranska obala ljepša od talijanske? Jest! Ali je zato njihova zemlja izvorište svjetske civilizacije. Kaj bi mi imali naj, naj... Imaju i drugi. U Africi, Aziji…. Pitanje je znamo li mi to. I tu je naša velika kriza. Klaustrofobični smo u zadnje vrijeme. Ne putuje se, samo slike s TV ekrana. Kako se naš Zagreb može mjeriti s Bečom, Budimpeštom, Pragom?

Baš sam htjela pitati, Zagreb ili Prag?

- Zagreb je moj grad, a Prag je svjetska metropola. Studentima spominjem anketu u kojoj je Prag među 10 svjetskih metropola. Zagreb bi po njoj bio, ne znam... 279. Prvi je, naravno, Rim.

‘Grande belezza’. Ali, Zagreb je naš. Odakle su vaši?

- Djed po majčinoj strani rođen je u Zavalju pored Bihaća, baka, učiteljica, u Srijemu. Živjeli su u Vinkovcima gdje je rođena moja majka. Djed je bio srednjoškolski profesor, tajnik “Hrvatskog društva srednjoškolskih profesora” u Kavurićevoj ulici. Drugi nono s Paga, bio je težak i solanski radnik, rudar u Francuskoj, lijevo orijentiran, a nana čipkarica. Otac i majka su u Zagrebu završili ekonomski fakultet. Tata je bio uvaženi financijski direktor Exportdrva. Znate li definiciju Paga? Kamen - ovca, kamen – ovca…. i poneki Fabijanić.

Oprostite, ne slijedim vas više.

- Da, ja sam pravi Hrvat. Volim asfalt i kamen… definirali su me Tomašićeva ulica i paška pjaca.