HUBERT SAUPER 'Clooneyjeva izjava potakla me da snimim žrtve suvremenog kolonijalizma'

'Dolazimo u miru' novi je upečatljiv dokumentarac Huberta Saupera, austrijsko-francuskog redatelja koji je slavu stekao “Darwinovom noćnom morom” 2004., filmom koji je, nakon što je nominiran za Oscara za dokumentarni film, pobrao desetak nagrada jakih festivala. Tema i jednog i drugog filma su, uvjetno rečeno, iste ili barem na tragu istog. “Dolazimo u miru” portretira suvremeni, neokolonijalistički način porobljavanja i iskorištavanja Afrike koji donedavno izoliranim plemenima donosi samo pošasti “civilizacije” u sebičnoj režiji onih koji tamo pristižu pod krinkom pomaganja i razvoja - kršćanskih misionara, političara, američkih, europskih i kineskih investitora... Sapuer priču strukturira eliptično, narativ i fotografija su poetični, autor ne nameće zaključke, ali u očima koncentrirana gledatelja gotovo svaka scena donosi neizrečeni podtekst.

Specijalni avion

U Afriku je iz Francuske stigao malim avionom koji je - sam napravio. “Nije to silno komplicirano. Motor od 20.000 dolara sam dobio od kompanije Rotax, tražili su samo da ih spomenem u odjavi. Avion smo napravili nedaleko od Strasbourga, bitno je da rabite lagane materijale i pripazite na par detalja”, lakonski će, kao da objašnjava kako skuhati čaj.

Što ste vi, čovjek koji otprije dobro poznaje Afriku i globalne odnose, naučili radeći ovaj film?

- U šest godina, koliko sam proveo radeći na ovom filmu, neke stvari postanu jasnije, a do jučer sigurne činjenice sasvim upitne. Prije snimanja istraživao sam što god sam mogao o području Južnog Sudana, pa sam tako negdje čuo Georgea Clooneyja kako kaže: ‘Možete li zamisliti da u cijeloj zemlji nema ceste!?’ Znao sam to i prije, ali način na koji je to kazano natjerao me da pomislim: ‘Strašno, ako nema ceste, kako se bilo što može događati i razvijati u toj zemlji?’ Zahvaljujući avionu, u Južnom Sudanu sam došao i u područja koja gotovo da nisu imala doticaja s civilizacijom, kao i do dijelova u kojima je bilo puno kontakata s onim što mi zovemo ‘civilizacija’. Shvatio sam da su mjesta koja su imala kontakt s industrijaliziranim svijetom uništena, jer čim je selo dobilo cestu, došli su misionari, Monsanto je donio GM sjeme, došli su tenkovi, stigli investitori crpiti prirodna bogatstva, što je najgore uzimaju i ljude, dječake i djevojčice odvode u gradove, dječake novače, a djevojčice prisiljavaju na prostituciju ili ih zapošljavaju kao čistačice. Životi ljudi su preko noći postali poremećeni stvarima koje su im nametnute izvana.

U vrijeme kolonijalizma Europljani su po Africi gradili željeznice i govorili da željeznica donosi razvoj...

... a zapravo su njome odvozili prirodna bogatstva. I ništa se nije promijenilo. To da im gradeći ceste i pruge pomažemo u razvitku je golema, globalna laž koja se neprestano ponavlja.

Kako to da ste odlučili snimati baš u Južnom Sudanu?

- Htio sam napraviti film o psihologiji postkolonijalizma i shvatio sam da mi se u Južnom Sudanu upravo otvara prozor za to, jer oni su najavili podjelu zemlje na dvije nacije. Tamo se u to doba pojavila ta europska ideja o nacionalnim državama, nova zastava, nova granica, nova himna. To nije afrički koncept, on je uvezen iz Europe i u Africi ne funkcionira. Sad slušamo kako ‘divljaci’ ratuju, da treba poslati mirovne misije, novac da ih se primiri, jer oni nisu u stanju prehranjivati sebe. A, zapravo, plemena se ne mrze, ali vođe koji hoće kontrolu nad naftnim poljima potpiruju strasti, dijele puške i govore da će ih ovi drugi poubijati.

Afriku se utilitarno-pokroviteljski patronizira.

- Time zapravo hoće slomiti, ‘integrirati’ posljednje ljude koji ne žive na naš način. Ti ljudi moraju biti izbrisani ili ih moramo učiniti ‘normalnima’ poput nas.

Zašto, koja je psihološka pozadina?

- Pretpostavljam da oni moraju nestati jer svjedoče humanost kakvu smo mi izgubili. Jedan je španjolski konkvistador, došavši u Peru, kazao: ‘Mi, Španjolci, moramo poubijati domoroce jer nas oni podsjećaju na nas same u nekim boljim vremenima’.

Uvijek ista retorika

Koja je razlika između kolonijalizma i neokolonijalizma?

- Jedino u imenu i povijesnom razdoblju, ali suštinski razlike nema. Svi ti ljudi koji danas hrle u Južni Sudan uvjereni su da rade pravu stvar, da im donose prosperitet i razvoj, a rade korist samo za sebe. Tako je bilo i nekada. Kad je belgijski kralj Leopold II. krenuo u Kongo, a tamo je poubijao deset milijuna ljudi, i on je govorio da radi ispravno. Nije uzeo brodove i rekao: ‘Haj’mo u Kongo, uzmimo im resurse, poubijajmo ih i donesimo materijal za naše tvornice’. Ne. On je rekao: ‘Ovo je humanitarna misija, mi ćemo razviti Kongo i civilizirati ga. Donijeti red, sustav, moralne standarde, boga’; pa su tako uz tu ‘misiju’ stali mnogi, ne samo Belgijanci. Ta retorika je uvijek ista. Puno je i danas ljudi koji u te ideje iskreno vjeruju, zavedeni su. Ako kažete nekom Kinezu sa sela da će iskapajući naftu u Južnom Sudanu jako pomoći i lokalnom stanovništvu, on u to duboko vjeruje. Uvjeren je da - dolazi kao prijatelj.