'ŠAULOV SIN'

HRVATSKO PRIKAZIVANJE NAJDOJMLJIVIJEG FILMA GODINE Otac koji sahranjuje svog sina umjesto da bježi iz Auschwitza

‘Šaulov sin’ namjerno je lišen estetizacije. Tu je sve strašno, od slika do zvukova, gledatelju se ne dopušta da predahne

Dok sam na Zagreb Film Festivalu gledao “Šaulov sin”, ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog globusa i najvjerojatnijeg pobjednika u natjecanju za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, u nekoliko navrata sam se prisjetio istočnonjemačkog filma “Gol među vukovima” Franka Beyera iz 1963. Zašto? Zato što među njihovim pričama ima izvjesnih sličnosti.

Briga za mrtvoga sina

U potonjem u logoru Buchenwald potkraj rata grupa zatvorenika skriva malo dijete koje bi nacisti odmah ubili kad bi ga pronašli, a ta akcija - kolikogod opasna i kolikogod remeti njihove planove o ustanku i bijegu iz logora - daje poseban smisao njihovoj tjeskobnoj svakodnevici.

U “Šaulovom sinu” naslovni junak je član Sonderkommando u Auschwitzu, odreda sačinjenog od logoraša čiji je zadatak uklanjanje leševa, što im bar daje nade da na tom poslu prežive još koji mjesec, sve dok i njih ne uklone. U jednome mrtvacu on - navodno, to je teško sa sigurnošću ustvrditi - prepoznaje svoga sina i želi ga sahraniti po propisnom židovskom odredu. Njegova misija smeta drugim pripadnicima toga odreda, koji su načuli da im se sprema likvidacija i žele po svaku cijenu pobjeći iz logora: potrebna im je i Šaulova suradnja, no on je posve opsjednut posvećenjem tijela koje je pronašao.

Razlike ta dva filma su, međutim, goleme. Ponajprije, Buchenwald je bio manufaktura smrti, gdje se ljude ubijalo strijeljanjem i klanjem, a Auschwitz prava tvornica, s gasnim komorama u kojima je stradalo preko milijun žrtava. Primjereno tome, “Gol među vukovima” je klasični narativni film, dok je “Šaulov sin” modernistička simulacija pakla kakav je bio Auschwitz. Osim toga, jedno je spašavati živog mališana, a nešto posve drugo brinuti se za leš.

Bez uljepšavanja prizora

Redatelj László Nemes - inače debitant, s nešto iskustva u kratkim filmovima, a najbolja škola bilo mu je dvogodišnje asistiranje Béli Tarru na “Čovjeku iz Londona” - povukao je vrlo inventivne poteze glede slike i zvuka. Odlučio se za standardni (tzv. akademski) a ne danas uobičajeni široki format, kamera je prianjala uz protagoniste, strogo je zabranjeno bilo estetiziranje, tj. traženje lijepih kadrova, a gomilanje i odstranjivanje leševa prikazano je gotovo rutinski. Istodobno, umjesto glazbe gledatelja guši kakofonija zvukova, sačinjena od glasova i šumova, što je uglavnom postignuto u post produkciji. Kad uronite u taj svijet, nećete se iz njega lako izvući, a to se iskustvo dugo ne zaboravlja.

Potraga za rabinom

Da je sve ostalo samo na tome, film bi bio naprosto užasan, no zahvaljujući Šaulovoj misiji pretvara se gotovo u akcijsku dramu. Šaul (Géza Röhrig ima gotovo minimalno glumačko iskustvo, a dobar dio radnje provede s maramom preko donjeg lica, kako njegov lik ne bi udisao otrove i smrad raspadajućih tijela) je čovjek s poslanjem, dok oko njega na stotine ljudi odlazi u smrt, on manijakalno traga za rabinom koji će izvršiti obred. Nije to tako jednostavno, jer logorom nije dozvoljeno samo tako hodati, svaki odjel ima svoja posebna pravila, tako da je gledatelj gotovo ponesen Šaulovim svladavanjem prepreka. Nema tu ni posebnih dramskih akcenata, samo sveopća grozničavost kroz koju se junak kreće poput robota. Također, izostala je i logoraška solidarnost, tako karakteristična za ovu vrstu filmova, jasno vam je da je svaki od protagonista koji promakne ekranom spreman i na ubojstvo kako ne bi i njega likvidirali.

Nemes vas drži u tom labirintu devedesetak minuta da bi u završnici dozvolio nešto malo svjetlosti i poneku metaforu. Međutim, tada to više nije ni važno, gledatelj koji je prošao prethodnu vizualnu i zvučnu torturu je kao omamljen, ali kolikogod tu ima i mučnine, ipak je i fasciniran.

Ponori duše

Nemes i njegova ekipa napravili su film o logorima smrti kakav se još nitko nije usudio, gurnuli su nas u ponore za koje nismo ni slutili da postoje, a istodobno su nam vješto rasporedili uporišta zahvaljujući kojima sve to možemo izdržati. Nimalo slučajno što se redatelj kao tinejdžer zabavljao izradom horor filmova. I “Šaulov sin” je svojevrsni horor, samo napravljen na predlošku stvarnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:45