JET PLANE AND OXBOW

ZVUČNI UDAR ALEKSANDRA DRAGAŠA Novi album Shearwater je ljubavno pismo ' tihih Amerikanaca'. Koju su ocjenu dobili?

Koliko god se čovjek trudio preslušati sve od onoga što posljednjih godina vrijedi u popularnoj glazbi, to je nemoguća misija, čak i ako ste samo fokusirani na rock-glazbu za koju neki pogrešno smatraju da je na izdisaju jer je u raznim varijantama i dalje svira nepregledno mnoštvo izvođača. Daleko od toga da nisam čuo za Shearwater koji dolaze iz jednog od meni najdražih gradova, Austina, a posljednjih godina snimaju za Sub Pop, jednu od nacjenjenijih i osobno mi najomiljenijih neovisnih diskografskih kuća u povijesti popularne glazbe. Unatoč tome, njihov osmi album “Jet Plane and Oxbow” prvi je koji recenziram otkako su Shearwater 2000. godine pokrenuli Will Sheff i Jonathan Meiburg kao popratni projekt, rezerviran za mirnije skladbe koje se profilom ne uklapaju u matični im folk-rock bend Okkervil River.

U međuvremenu Shearwater je od jednokratnog projekta Jonathanu i Willu postao gotovo pa važan koliko i Okkervil River s kojim dijele nekoliko sličnosti poput sklonosti psihodeliji. No, zamjetne su i razlike poput implementacije 80’ synth-popa i 70’s Krautrock elektronike u melodiozan modernistički rock. “Quiet Americans”, primjerice, zvuči poput spoja Talking Headsa i Kraftwerka, ali “Pale Kings” je na tragu angažiranih pjesama U2, “Wildlife In America” nalik Springsteenu promatranom kroz vizuru indie-banda, a “Radio Silence” power-pop hit koji me podsjetio na Psychedelic Furs. Uz streaming-servise danas je lako porediti novi s prethodnim albumima Shearwatera i zaključiti da je “Jet Plane and Oxbow” najintrigantniji u njihovu solidnom opusu, zahvaljujući preciznom balansu između velikog zvuka i političkih promišljanja “tihih Amerikanaca” u sve shizofrenijim Sjedinjenim Državama.

Zanimljiva je to kontemplacija na temu ljubavi i mržnje spram domovine, nešto što je danas razumljivo i mnogim građanima Hrvatske koji vole svoju zemlju, ali se i zgražaju nad recentnim postupcima nedavno formirane Vlade ili onoga što politički kolumnisti zovu ulicom, a odnosi se na razne duštvene anomalije, uljučivši i sad već posve otvoreni filofašizam. Stoga se i nije teško složiti s pametnim riječima Jonathana Meiburga kad kaže: “Ne mogu prestati biti Amerikancem, čak i kad mi se koža od toga ježi. Također, ne mogu prestati voljeti zemlju u kojoj živim, čak i kad je ponekad mrzim”. Iz tog odnosa ljubavi i mržnje, kao i iz spoja modernog rocka i retroelektronike, Shearwater su polučili krasan, inteligentan i dobronamjeran album kritike iz ljubavi spram Amerike, baš kao što pametne i dobronamjerne kolumne iz ljubavi spram Hrvatske i ukazivanja na naše društvene anomalije izvlači cijenjeni kolega Jurica Pavičić. Ona sorta domoljuba koji su zapravo prikriveni ili posve otvoreni fašisti i ksenofobi diskurs Shearwatera u Americi ili Pavičića u Hrvatskoj ne može shvatiti, ali zaista nije teško razabrati kako su ovaj dobar bend i naš ugledni kolumnist tako daleko, a tako blizu u nastojanjima da ukažu što su dobre, a što loše strane njihove i njegove domovine.

Ocjena 4

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:27