Zovite me staromodnim, ali reggaeton cajkaš Bad Bunny nije mu ni do crnog ispod nokta na nožnom palcu

Bill Callahan u lipnju će proslaviti 60. rođendan, a nakon dvanaestak albuma pod nazivom Smog, "My Days of 58" je deseti album pod njegovim pravim imenom u 35 godina karijere tijekom koje je postao ugledni, no, nažalost, ne i popularni kantautor. Na naslovnici albuma vidimo ga kako piše pjesme za radnim stolom uz slabašnu svjetiljku. No, možda bi baš jarkija svjetlost lampe pokvarila sjaj kojim isijavaju mračne i turobne Callahanove pjesme prema kojima čak i one Loua Reeda zvuče prpošno i vrckavo. Zauzvrat, Callahanove skladbe natopljene su i crnim humorom zbog kojeg je srodan i Jonathanu Richmanu. Najvažnije je da Bill i na albumu "My Days of 58" isporučuje niz životnih mudrosti i pouka koje bismo trebali usvojiti poput kompasa za lakše navigavanje kroz životne Scile i Haribde. Kako drugačije pojmiti stihove poput "moj najveći strah nije strah od smrti nego strah od toga da se prestanem truditi" ili "važno je da svoj čamac za spašavanje ne tretiraš poput jahte".

Znakovito je i da se Callahan pita "zbog čega muškarci pjevaju" u uvodnoj "Why Do Men Sing" u kojoj navodi i kako ga negdje čeka Lou Reed "odjeven u bijelo" dok u skladbi "Computer" na pitanje "Autotune?" odmah pruža odgovor: "Ne želim ga niti čuti jer to je samo priprema da budemo zadovoljeni nečime što je otpjevao glas bez duše sve dok nam ljudski glas ne postane toliko manjkav i sirov da ga se odreknemo". Pametno zaključuje da "samim time što nešto postoji, ne znači da tako treba biti". Zovite me staromodnim do smrti, ali reggaeton cajkaš Bad Bunny nije ni do crnog ispod nokta na nožnom palcu veličanstvenog lo-fi kantautora Billa Callahana čiji je duboki i emotivni glas nešto najhumanije i najljepše što ćete čuti u svom životu.

Na albumu "My Days Of 58" nudi velike, stvarnosne i važne pjesme o humanosti, životu i smrti, koje zvuče poput simfonija premda sadrže samo gitaru, ritam-sekciju i nešto malo puhaćih instrumenata. Nije lako biti kantautor poput Billa Callahana u svijetu koji mnogo više cijeni popularnije, no suštinski nebitne likove poput Bad Bunnyja, premda uz nešto truda i nije teško razlikovati glazbene dragulje od pop-stakalaca, primjerice dubinu Lucinde Williams od plitkoće Charli XCX. No, to je očito zadaća onih malobrojnih koji nasuprot pomodarstva drže do (vlastitog) vrijednosnog kanona, makar zbog toga (p)ostali "out". "Mladost ne opravdava besvest" davno je u underground-hitu Discipline kičme izrekao tada mladi Koja i vizionarski bio u pravu.