ZVUK ULICE

Zgodan podsjetnik na doba kad je ‘iz podruma i s krova‘ dolazila vibrantna domaća glazba. Bolno rijetko stižu tako poletni albumi

Zvuk ulice

 Screenshott, Youtube/
‘Niko nema pojma‘ u odnosu na ‘Kao začaran‘ manje je pop i funk, a više garage-rock, rhythm & blues i proto-punk album

Ako je Psihomodo pop zakasnio, beogradski sastav Zvuk ulice novoalnom je estetikom krenuo prije nego je ovdašnju scenu naplavio novi val, a u koji su se efektno ubacili Slobodan Kokan Popović (bubnjevi, vokal), Zdenko Kolar (bas, vokal) i Vlada Divljan (gitara, vokal), ubrzo članovi Idola. Uz njih su Zvuk ulice tvorili i Dragana Milković (klavijature) dok su Boru Antića (sax) i Nenada Morgenšterna (udaraljke) u reinkarniranoj postavi na praktički prvom albumu “Kao začaran” (2018) zamijenili Miloš Milosavljević (gitara i vokal) i Duško Dule Trnavac (saksofon). Taj je album producirao Dušan Kojić Koja iz Discipline kičme s kojim sam se posljednji put prije njegovog moždanog udara vidio u Hard Placeu koncem zime 2019. godine na promociji tog albuma. Posljedice moždanog udara Koja još nije zaliječio da bi mogao ponovo svirati nastupati, a uz želju da se posve oporavi skrećem vam pažnju na novi album grupe Zvuk ulice.

“Niko nema pojma” u odnosu na “Kao začaran” manje je pop i funk, a više garage-rock, rhythm & blues i proto-punk album koji, poput pogleda u prošlost koja se nije dogodila, sugerira kako je koncem 70-ih mogla zvučati grupa Zvuk ulice. U tom smislu zaista se doima poput “povratka u bolju budućnost” koja također ni za Zvuk ulice, ni za sve nas nije stigla. Ipak, ono što najviše oduševljava koliko gotovo pola stoljeća nakon osnutka izvornih troje članova Zvuka ulice uz dvojicu “novijih” zvuče svježe na drugom albumu koji samo nekom kozmičkom greškom nije snimljen objavljen 1976. nego tek 2024. godine, bez obzira koliko ove novosnimljene pjesme bile stare ili ne. K vragu, masa novih i bitno mlađih rock bendova zvuči umornije, blijeđe, dosadnije i neuvjerljivije od osam pjesama s 33 minute dugog albuma “niko nema pojma” među kojima je nemoguće naći ijednu prosječnu, a kamoli slabu. Melodije doslovce pršte na sve strane, refreni su pamtljivi na prvu, produkcija je iskričava i reska, a sve zvuči poput igre ljudi koji znaju sve tajne i prečace rocka i srodnih žanrova.

Unutar takve glazbe Kokan, pretpostavljam, pametno, ali ne i zamorno ili nimalo docirajuće progovara o osobnim, gradskim i globalnim neuralgijama te ljubavi koja jedino može liječiti dušu. Bolno rijetko stižu tako poletni albumi autora iz novovalne generacije ili one koja je prethodila i utjecaju “Poleta” na novi val pa i od bitno, bitno mlađih rock sastava. “Niko nema pojma” Zvuka ulice krasan je podsjetnik na doba kad je “iz podruma i s krova” dolazila vibrantna domaća rock’n’roll glazba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 17:56