Žene su joj uvijek rijetkost za dirigentskim pultom. Vremena diskriminacije nošena odioznim razlozima spram dama s dirigentskim štapićem su prošla pa ipak još uvijek nisu dosegle svoje muške kolege u broju angažmana i nastupa ili ne daj Bože nositeljica šefovskih dužnosti. Stvari se mijenjaju ali polako i trebat će još vremena da postanu apsolutno ravnopravne u ravnanju velikim ansamblima koji su u medjuvremenu ipak "popustili" pa je danas žena glazbenica koje sviraju primjerice limena puhačka glazbala sve više i nitko se tome ne čudi. Tema je zanimljiva iz više razloga, nekad se o njoj šutilo, danas se snimaju i filmovi a publika je prva, za razliku od onih koji o tome odlučuju, prihvatila i prepoznala ženu s dirigentskim štapićem.
Jednu od njih Ruskinju Alevtinu Ioffe pozdravili smo na gostovanju Mađarske nacionalne filharmonije u ciklusu Lisinski subotom i bilo je svejedno tko je za pultom jer je koncert bio odličan. Razlikovao se tek po tome što ova sitna a vrlo energična dama nije imala štapić nego je glazbu oblikovala rukama što postaje sve češće i kod njenih muških kolega. Drvena palica čini se odlazi u prošlost kao nekad važna insignija autoriteta od čijeg je udara nekad davno od gangrene umro i slavni barokni Jean - Baptiste Lully. Danas dostaju ruke i takvih opasnosti nema.
Gospoda Ioffe prihvatila se po vlastitom izboru dviju zamašnih partitura 20. stoljeća baletne glazbe što im ne umanjuje umjetničku vrijednost jer radilo se o suitama iz " Romea i Julije" Sergeja Prokofjeva i " Čudesnog mandarina" Béle Bartók. Amblematska glazba podjednako sugestivna na sceni i koncertnome podiju komplicirana je i teška u brojnim dramskim situacijama, a osobito ritamskim mijenama koje prate scenarij i traže osim vrsnog poznavanja zanatskog oblikovanja doslovno i fizičku snagu da bi sva čuda glazbe prošloga stoljeća došla do izražaja. Upravo je tu odliku sitna Alevtinu Ioffe pokazala do maksimuma vodeći suvereno izvrstan mađarski orkestar duge tradicije koja ove godine obilježava 100. obljetnicu. U odabiru stavaka iz triju suita Prokofjeva Ioffe je pokazala da su joj bliži oni prepuni dramatskoga zvuka od lirskoga što je možda karakterni znak u dokazivanju da se može i zna nositi i s glazbom oštrih lukova a osobito njezinom zvukovnom silinom. S po malo krutom manuelnom tehnikom pokazala se autoritetom za orkestar.
U dva solistička nastupa predstavio se njen 22. godišnji sunarodnjak Aleksandar Malofejev, nekad laureat Malog Čajkovski natjecanja a danas miljenik svjetskih orkestara, dirigenata i medija. Svirao je dva paradna djela " Mrtvački ples" (nipošto Ples mrtvaca kako su ga preveli u programskoj knjižici), parafrazu na motiv Dies irae Franza Liszta i Andante spianato i Veliku briljantnu polonezu op. 22 Frédérica Chopin, oba dušu dala za tehnički briljantan pijanizam od kojeg zastaje dah. Ali, ne i mnogo više od toga.Jer obje skladbe, pogotovo na istom koncertu mogu izazvati opće oduševljenje, no premalo svjedoče o drugim vrijednostima pijanista, dubljoj misaonoj interpretaciji kao što to mogu cjeloviti glasovirski koncerti. Zrelost plavokosog mladca morate ćemo pričekati do nekog drugog susreta. Suradnja s orkestrom odnjegovanih mađarskih filharmoničara bila je disciplinirana i muzikalna u mjeri u kojoj odabrana djela to dopuštaju.