LUCIO DALLA

Zamislite Arsena Dedića koji raspravlja s Jandrokovićem u ‘Otvorenom‘. Balaševića koji je gej...

Scena iz filma ”Per Lucio”
Neobični kultni umjetnik dobio je sada i svoju dokumentarnu posvetu, film "Per Lucio"

Ako postoji čovjek koji je fizički antipod pop-zvijezde, onda je to bio on. Bio je fizički neprivlačan: jako nizak, odeblji, proćelav, rijetke kose i nevjerojatno kosmatog tijela. Njegova javna persona bila je ona napržice i svadljivca. Nalazilo ga se u ulogama u kojima se obično ne nalaze pop-pjevači. Zvali su ga da sudjeluje u političkim talk-showovima, a s njegovim su pop-pjesmama polemizirali odvjetnički uredi i PR-ovi korporacija. Zamislite Arsena Dedića koji se raspravlja s Jandrokovićem i Togonalom u "Otvorenom". Balaševića koji je otvoreno gej. Zorana Predina koji izgleda kao da je neki od marginalaca iz Malnarove "Noćne more". Kad sve to stavite na kup, dobit ćete njega: Lucija Dallu.


Lucio Dalla (1943. - 2016.) bio je jedan od najcjenjenijih talijanskih šansonijera 70-ih i 80-ih. Premda intelektualistička i ne baš pitka, njegova je muzika u Italiji stekla popularnost. U trenutku vrhunca, bio je nešto nalik talijanskom Arsenu ili Tomu Waitsu. Ipak, Dallina popularnost izvan Italije nikad nije postala sveopćom. Kod starije generacije hrvatskih slušatelja, njegove će pjesme zazvoniti poznato zbog San Rema. No, ta sljedba uvijek je ostala ograničena, dijelom i zbog Dallinih iznimno poetskih, rafalno recitiranih stihova koji iziskuju prvorazredno znanje talijanskog.

U samoj Italiji, međutim, bio je i ostao kultna figura, dijelom i zato što je u talijansku muziku unio politiku. Za razliku od većine kantautora koji su ponajprije stihopisci, a na gitari znaju tamburati tri akorda, Dalla je bio prvorazredni jazz-muzičar. Za razliku od definicije kantautora, Dalla svoje najbolje pjesme nije napisao sam. Napisao mu ih je štovani akademski pjesnik, koji je da stvar bude neobičnija, bio od Dalle dvadeset godina stariji. Kod Dalle - ukratko - ništa nije bilo po špagi, ništa uobičajeno.

Roversijevi stihovi

A taj neobični kultni umjetnik dobio je sada i svoju dokumentarnu posvetu. Prošli tjedan, u popratnom je programu on-line Berlinalea prikazan dokumentarni film "Per Lucio" koji potpisuje talijanski redatelj Pietro Marcello. Marcellov film biografski je dox o Dalli, ali i više od toga: to je film o Italiji njegove epohe, s njezinim ekonomskim i ideološkim trvenjima, usponima i padovima.
Lucio Dalla rođen je 1943. u Bologni. Odrastao je u skromnoj obitelji. Već kao dijete bio je dio zborskog dječjeg sastava u kojem stječe prva scenska iskustva. Za razliku od kasnijeg Dalle, koji će biti ružan k'o ponoć, maleni je Dalla anđelak: gotovo ne vjerujete da je to isti čovjek.

Muzičku karijeru Dalla počinje kao klarinetist u jazz-sastavu Rheno Dixieland Band u kojem je jedan od članova kasnije plodni talijanski filmski režiser Pupi Avati. Dallin sastav putuju na turneje, no Dalli se taj smjer karijere ne sviđa. U dokumentarnim intervjuima ispovijeda kako mu se jazz-publika činila limitiranom, kako je osjećao da svira samo za obrazovane. Kako usput ima i zanimljiv glas, pokušava kao kantautor. Godine 1966. objavljuje prvi album pod naslovom "1999".

Koju godinu potom, u Dallinu karijeru ulaze dvojica ljudi koji će je usmjeriti. Prvi je od njih bolonjski pjesnik Roberto Roversi (1923. - 2012.), bivši partizan, urednik u ljevičarskim novinama i Pasolinijev prijatelj, s kojim je zajedno uređivao književni časopis. Roversi - koji je od Dalle bio stariji 20 godina - vodio je početkom 70-ih u Bologni malu antikvarnicu. Dalla predlaže Roversiju da postane njegov tekstopisac. Iz te će suradnje izići niz najslavnijih i najpolitiziranijih Dallinih albuma: "Il giorno aveva cinque teste" (Dan je imao pet glava, 1973.), "Anidride solforosa" (Sumporni dioksid, 1975.) te konceptualni album "Automobili" (1976.). Mladi kantautor i vremešni antikvar surađivali su zapravo samo šest godina. Tijekom tih šest godina - iznose svjedoci u filmu - vidjeli su se jedva desetak puta. Roversi se držao dalje od muzičkog svijeta, izbjegavao društvo i slao gotovo stihove kad bi ih sročio. Ipak, ono što su u šest godina zajedno napravili, obojicu ih je ovjekovječilo.

Dalla pjeva Roversijeve stihove, koji su pak kronika talijanske modernizacije, klasnih odnosa, (de)industrijalizacije. U albumu "Automobili" Dalla i Roversi opjevat će posvetu upokojenoj autoutrci "Tisuću milja" (Mille miglia). Spjevat će pjesmu u posvetu obljubljenom vozaču autoutrka Taziju Nuvolariju. U uvodnoj pjesmi "Automobila" - "Inervvista con il avvocato" (Intervju s odvjetnikom) Dalla i Roversi reagiraju na premještanje velikog FIAT-ova pogona izvan Italije. Pjesma je zapravo fikcionalni intervju koji novinar Guardiana vodi s "odvjetnikom" (avvocatom) - vlasnikom FIAT-a Agnellijem. U tekstu u povodu Marcellova filma, utjecajni filmski kritičar Guardiana Peter Bradshaw notirao je zanimljivost: uz svu silu britanske glazbe i glazbe na engleskom jeziku, Dallin "Intervju s odvjetnikom" jedina je pop-pjesma koja se izravno referira na britanski dnevnik.

Drugi čovjek koji je znatno utjecao na Dallinu karijeru ujedno služi i kao svojevrsni vodič kroz film. To je Dallin dugogodišnji menadžer Tobia Righi, čovjek kojem je vođenje Dalline karijere bio prvi i jedini posao u muzici. Righi je u posao ušao tako što je Dalla - koji mu je bio prijatelj - jedan dan došao u bar i rekao mu: "Ti ćeš mi biti menadžer. Treba mi netko tko me neće krasti". Na počecima karijere, njihove su "turneje" izgledale kao šijanovski road movie. Prvi samostalni Dallin koncert koji je Righi bukirao bio je na samom jugu, u nekom selu kod Otranta. Kad ih je gazda kluba htio prevariti, Righi je sa stola u uredu zgrabio dva Rolexa, strpao ih u džep i rekao da će ih vratiti tek kad im u hotel donesu honorar. Pri tom Righi o pokojnom prijatelju u filmu govori u tipskoj talijanskoj inscenaciji. Righi je u restoranu, gdje gazda njega i sugovornika poslužuje špagetima s vongolima, a dok jedu, prebiru po sjećanjima na prijatelja.

Dalla je fizički bio kontrapunkt zvijezdi: mali, debeo, ružan, bradat i neprivlačan. Osobni život mu je bio skandalozan za to doba: bio je ne-baš-otvoreni gaj i sklon javnim ekscesima. Najviše je skandalizirao vlastitu mamu, što je - pak, opet tipično talijanski - bio samo razlog više da se poigrava s tim. Tako se u dokumentarcu prikazuje insert iz TV šoua iz 70-ih, kad su na RAI pozvali Dallinu mamu koja se voditelju jada što njezin sin nosi bradu, jer bradu puštaju samo propalice. Kad Dalla počne pjevati, mamu Dallu od vrućine studija svlada drijemež i zaspe.

Izjalovljene nade

No, taj i takav Dalla - picaškandal i blasfemik - bio je istodobno iznenađujuće artikuliran. Školovanim jezikom i s inteligentnim uvidima bio je kadar govoriti o jazzu, klasici, politici, društvu i popularnoj kulturi. U dokumentarcu se prikazuju inserti iz političkih debatnih emisija gdje Dallu zovu kao opinion makera, baš kao da je francuski mislilac ili gost "Petog dana".Dokumentarac "Per Lucio" rad je redatelja Pietra Marcella, južnjaka iz Caserte koji se tijekom posljednjih nekoliko godina premetnuo u potencijalno-kultnog talijanskog redatelja. Nakon hvaljenih dokumentaraca te debitantskog igranog filma "Bella e perduta" (Lijepa i izgubljena, 2015.) Marcello je izazvao pozitivan šok kad je 2019. snimio napolitansku verziju romana "Martin Eden" Jacka Londona. Marcello je adaptaciju Londonova autobiografskog romana zamislio konceptualno intrigantno.

Ona se zbiva u nekoj bezvremenskoj Italiji 20. stoljeća u kojoj su moda i klasni odnosi još iz 20-ih, postoje Mussolinijevi crnokošuljaši, radnici izgledaju kao sa socrealističkih murala, a opet postoje automobili, vespe, pop-muzika i potrošački simboli iz doba privrednog buma 50-ih i 60-ih. Kao da je Marcello htio Londonovu priču o klasnom usponu smjestiti u neko "vječno sada" Italije, u društvo u kojem se tobože sve mijenja, ali su bitne stvari - recimo, klase - nepromijenjene od 20-ih. Ta se ideja vodilja da nazrijeti i u filmu o Dalli.

Marcello Dallin život i pjesme "pokriva" fascinantnim arhivskim materijalom: od talijanskih vojnika u Abesiniji, preko poratne sirotinje do sportskih reportaža i žurnala iz 50-ih. U dijelu koji se bavi pjesmom o FIAT-u, Marcello u film umeće čitavu arhivsku reportažu, intervjue s radnicima s juga koji su 60-ih doselili na sjever, u Torino, da bi radili u FIAT-ovoj tvornici. Vide se strahovi, nadanja i entuzijazam generacije koja nije drukčija od iste generacije radnika u Jugoslaviji. S obje strane Jadrana, modernizacija je jednu generaciju otrgla od pojata, motike i vola i odvela u grad, u nebodere, tramvaje i industrijske kantine.

Nadanja i jednih i drugih su se izjalovila. Nadanja s ove strane Jadrana rastočile su prvo jedna pa druga partija. S one, "avvocato" Agnelli. Tu priču u hrvatskoj je muzici ispričalo Hladno pivo. U talijanskoj, ispričao ju je Dalla. "Njegova lirika i muzika", reći će redatelj Marcello u jednom intervjuu, "ilustriraju jednu podzemnu, nijansiranu Italiju, slobodnu pripovijest o povijesti zemlje kroz tragična zbivanja i ekonomski bum. To je Italija potisnutih i marginaliziranih: Dallina Italija". q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 00:30