Na nedavno održanim Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku 26-godišnji Antonio Perina dobio je kantautorsku nagradu za svoju pjesmu "Ako možeš". Također, radio je aranžman i produkciju i za nagrađenu pjesmu Ivana Ive Županovića "Kad si vatra, svi te hoće gasit". Mladi kantautor iz Tisnog prilično je svestran - osim što piše pjesme i sklada, svira nekoliko instrumenata, bavi se režijom, produkcijom, snima filmove, spotove, a uz sve to uči druge o zvuku. On je jedan iz mlađe generacije glazbenika čije vrijeme tek dolazi. Za Studio je otkrio planove, pokoji san, ali i što radi u slobodno vrijeme.
Što vam znače nagrade?
Prije svega, bila je čast nastupiti na Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku, pogotovo uz pratnju sjajnog orkestra pod dirigentskim vodstvom maestra Damira Marušića. Odmalena pratim festival i kao dijete sam zamišljao kako bi jednog dana bilo lijepo pjevati i svirati na toj pozornici. Na sve to dobiti priznanje u obliku nagrade za kantautora bilo je iznad mojih očekivanja. Isto je tako i s drugom nagradom žirija za pjesmu koju je otpjevao Ive Županović, a čiji je autor Nikša Sviličić. Drago mi je da je naš zajednički rad zaokružen na takav način.
Bila je u igri i treća nagrada tj. druga nagrada publike, no pokazalo se da je došlo do pogreške. Kako ste to doživjeli?
Dogodila se nezgoda prilikom proglašenja onih koje je nagradila publika. Dodijelili su nam nagrade, međutim, sutradan se otkrilo da je došlo do zabune u poretku po broju glasova. Bilo nam je, doduše, i neobično što smo prvotno primili prve tri nagrade po redu izvođenja na festivalu. Međutim, znam da su kolege i suradnici u svim sektorima radili najbolje što su znali, pa me, iskreno, cijela situacija nije toliko uznemirila. Na samom kraju, lijepo je da su nagrade pristigle u ruke kolegama kojima i pripadaju.
Imate jako dug staž u glazbi iako ste mladi. Kako je sve počelo?
Prvi doticaj s glazbom, odnosno sa sviranjem, bio je s nepunih osam godina. Nakon moje kratkotrajne i neuspješne sportske karijere, roditelji su pronašli negdje gitaru. Tata je u mladosti svirao gitaru, pa mi je pokazao par hvatova. Inicijalni moment gdje su vidjeli natruhe talenta, kako oni kažu, bio je kada sam im prigovorio da je instrument malo raštiman. Krenuo sam, tako, samoistraživački svirati gitaru, zatim klavir, a malo kasnije roditelji su me upisali i u glazbenu školu, na saksofon kao primarni instrument. Istodobno sam pohađao privatne satove gitare i klavira. Završio sam srednju glazbenu školu, dalje od toga nisam vidio svoj put u tom nekom instrumentalističko-obrazovnom smislu. Nedavno sam čitao intervju s Jacobom Collierom koji je rekao da je ‘uvijek više volio svirati nego vježbati‘. Tu sam se nekako prepoznao. Oduvijek mi je bilo u većoj mjeri zanimljivije svirati, istraživati, a najviše stvarati nešto svoje negoli replicirati ono što je netko drugi već postavio. Naravno da jedno ne isključuje drugo, ali mislim da je Jacob to lijepo formulirao. Aspekt bavljenja glazbenom produkcijom, snimanjem, miksanjem i aranžiranjem spontano se razvio kada sam prvi put, otprilike s dvanaest godina, počeo snimati svoje demo snimke. Uzeo sam mikrofon PlayStationa za karaoke i utaknuo ga direktno u laptop. Teško mi je riječima opisati koliko je to grozno zvučalo, ali s druge strane, sasvim primjereno za razinu znanja i uvjete u kojima sam radio, ha-ha! Godinama sam tako čitao, učio, gledao i slušao kako da što kvalitetnije zabilježim ideju i naposljetku ju oblikujem. Sad kad gledam unatrag, imam osjećaj da sam u taj svemir nekako zalutao i nikada se nisam vratio. Sad se i ne mislim vraćati, da se razumijemo! Nisam nikada slutio da će se to razviti do nekog profesionalnog nivoa. Strašno je dobar taj osjećaj kad ploviš bespućima znatiželje. I dandanas, četrnaest godina poslije, tako se osjećam.
Rekli ste da se u vašoj obitelji nitko nije ozbiljno bavio glazbom.
Mama i tata imali su neke hobističke doticaje u mladosti, ali ništa više od toga. Sestra i ja smo prvi koji su zakoračili, rekao bih nepovratno, u taj svijet. Sestra, Nina Lucia Perina, čelistica je koja studira violončelo na zagrebačkoj akademiji, a trenutno studira u Salzburgu na Mozarteumu. Iznimno je disciplinirana i davnih je dana odlučila da je to njezin put. Akademiju je upisala sa 16 godina, a sada ima 20. Mlađa je od mene šest godina, ali po mnogočemu se mogu ugledati na nju. No, iako se naši roditelji nisu bavili glazbom, oduvijek su nam bili najveća podrška i, po mom mišljenju, odlučujući faktor.
Pjesma ‘Ako možeš‘ s vašeg je debitantskog albuma ‘Za nas‘, koji je objavljen u svibnju. Jeste li zadovoljni time kako je album prošao kod publike?
Mislim da još traje period gdje album i pjesme na njemu traže svoje mjesto. Dio pjesama s albuma je izašao ranije, pa su nekima možda te ‘poznatije‘. Nekad se taj proces odvija brže i intenzivnije, a nekad sporije. Doima se da se uvijek nekako izbalansira omjer uloženog truda i ostvarenog rezultata, kad-tad i kako-tako. Mislim da svaki autor, kreativac i umjetnik želi da što više ljudi vidi i čuje djelo koje je stvorio, međutim, treba uvijek realno sagledati sve parametre. I biti strpljiv. Zadovoljan sam učinkom, osjetim da mi je album otvorio neka nova vrata u različitim sferama.
Na sveučilištu Vern predajete glazbu i zvuk na televiziji i filmu? Volite li tu svoju ‘pedagošku‘ ulogu i kakvi su vam studenti?
To je jedna od većih časti, ali prije svega i odgovornosti koju imam. Sanjao sam da ću to raditi, ali u budućnosti. No, ubrzo nakon završetka studija pružila se prilika koju sam s radošću prihvatio. Prenošenje znanja je proces koji me ispunjava. Kolege su, redom, sjajni ljudi koji su željni znanja i imam sreću da je to dosad gotovo u pravilu bilo tako.
Odakle film, režija, produkcija? Kako ste krenuli u te vode?
Paralelno s prvim pokušajima da tonski zabilježim vlastite pjesme, povremeno sam za njih snimao i popratne videouratke. Sve je to nastajalo na maloj digitalnoj kameri koju smo koristili uglavnom tijekom kućnih proslava. Ozbiljno bavljenje videom, odnosno filmom počelo je s upisom na fakultet. Studirao sam Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje, a zatim upisao diplomski studij filmske i televizijske režije i produkcije. Najviše sam radio spotove. Odmah pri početku studija dobio sam priliku raditi glazbu za film, a malo kasnije i oblikovanje zvuka.
Razmišljate li o novom albumu ili singlu?
Polako sam počeo planirati drugi album, ali rano je govoriti o konkretnim datumima. Sada se još koncentriram na promociju albuma ‘Za nas‘ i aktualnog singla ‘Ako možeš‘. Paralelno privodimo kraju i glazbu za filmove i finaliziramo album jednog mladog kolege. O svemu ćemo uskoro govoriti više.
A film?
Produciram upravo dokumentarni film jednog kolege, no ne mogu otkriti temu. Ima veze sa sportom, toliko mogu reći. Skladam glazbu za nekoliko filmova koji su u postprodukciji. Ima uzbudljivih projekata o kojima ćemo uskoro govoriti više u javnosti.
S obzirom na sve što radite, imate li slobodnog vremena?
Mislim da je slobodno vrijeme nužno kako bih mogao kvalitetno raditi ono čime se bavim. Dobro je periodički se udaljiti i sve sagledati iz nekog drugog kuta, ali i raditi nešto sasvim drugo. To je uvijek prilika da objektivnije sagledaš situaciju u kojoj se nalaziš. Ako zapnem negdje u smislu kreativnosti, često se dogodi da ideju razriješim dok sam u šetnji. Volim puno hodati. Kada imam taj luksuz, iako rijetko, hodam satima. Volim i vježbati, ali ništa pretenciozno. Posljednjih nekoliko godina trening mi je dio rutine jer mi pomaže da se osjećam bolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....