Za kraj sezone Hrvatski barokni ansambl posvetio se genijalnom Bachu

Bach, i Bach, i još malo Bacha! "One & Only JSBach" nazvan je posljednji ovogodišnji koncert Hrvatskog baroknog ansambla, održan 12. prosinca u kazalištu Kerempuh. Genijalni Johann Sebastian Bach, i majka i otac onoga od čega je zapravo sve počelo, uvijek je dobar izbor za poklonike baroka i jedinstvenog ansambla, popularne HRBA-e, u njihovoj 21. koncertnoj sezoni.

"Ma koliko Bacha slušali i mislili da ga dobro poznajemo, nikada zapravo nećemo znati što je sve skladao u svom 65-godišnjem životu orguljaš, dirigent, pedagog i kantor, otac dvadesetoro djece koji se nikada nije maknuo iz rodne Njemačke. Nije imao vremena! Skladao je za svoju djecu i učenike, kojekakve velikaše i crkvu, no ponajviše za sebe i svoju dušu, stvorivši opus s više od tisuću djela koja su tematski popisana, i tko zna koliko još drugih o čijem se autorstva i danas dvoji. Gdje prestaju pouzdane informacije, počinju spekulacije...", piše muzikolog Trpimir Matasović u izvrsnoj programskoj knjižici.

Ipak, važnije je struci, a manje publici tko se je tijekom vremena i istraživanja umiješao u po koji takt prijepisa ili je Bach sam od sebe posuđivao. Najvažniji su, dakako, autografi, ali su čudesne i njegove vlastite prerade s kojima je stvarao posve nova djela.

Takva je sudbina zadesila i prve dvije skladbe s ovog rasporeda: Koncert za poprečnu flautu, violinu, čembalo, gudače i basso continuo u a-molu BWV 1044 i Koncert za obou d'amore, gudače i basso continuo u A-duru BWV 1055R. Oba prekrasna, u zvukovnom karakteru toliko različita, prvi s neodoljivim polaganim stavkom violinskog pizzicata koncertne majstorice Laure Vadjon i nježne flaute Ane Benić Šalinović, a drugi u izgubljenoj pa rekonstruiranoj verziji s tamnom bojom oboe d'amore i impresivnom vještinom Stjepana Nodila.

Bachove svjetovne kantate manje su važne od duhovnih i manje privlačne ako nisu besprijekorno izvedene. Ona s oznakom BWV 202 "Weichet nur, betrubte Schatten" ("Odstupite samo, nujne sjene") svadbenog je ozračja, gotovo običajno konfekcijska skladba, ali sa zahtjevnom sopranskom dionicom. Anabela Barić interpretirala je recitative uvjerljivo, sa zanosom, no u arijama je bilo previše glasnog vokala, a nedostajalo je kontroliranog baroknog stila i preciznih vokalnih ukrasa.

I na kraju vraški težak Peti brandenburški koncert s ukupnim zalogom cijelog ansambla na čelu s L. Vadjon i dragocjenim udjelom A. B. Šalinović, dok je Pavao Mašić još jednom iskazao svoje spektakularno čembalističko umijeće.