VLADO KRESLIN Ovog čovjeka poznaje ama baš svaki Slovenac

Vlado Kreslin već je više od 20 godina najpopularniji i jedan od tri najkvalitetnija slovenska kantautora. Nažalost, u Hrvatskoj je mnogo manje prisutan od Zorana Predina, pa čak i Pere Lovšina, čiji su sastavi Lačni Franz, odnosno Pankrti, ovdje bili bitno jači u 80-ima od Kreslinovog benda Martin Krpan. Propušteno u Hrvatskoj, uoči 60. rođendana, Kreslin će pokušati nadoknaditi novim albumom “Umjesto koga roža cveti”, kolekcijom pjesama prepjevanih i snimljenih na hrvatskom jeziku, otprije poznatih dueta s hrvatskim kolegama te skladbi u izvornim slovenskim izvedbama. To je i glavni povod razgovoru s čovjekom kojeg poznaje svaki Slovenac, mnogi čak osobno jer Vlado je čovjek iz naroda.

Čežnja za svijetom

Rođeni ste 1953. u Beltincima. Kako je bilo odrastati kasnih 50-ih i ranih 60-ih u slovenskom “slijepom crijevu” Prekmurju?

- U jednoj pjesmi pjevam o tome da smo se kao klinci igrali zapisivanja registarskih tablica na automobilima koji bi prošli taj dan kroz Beltince. Prošlo bi ih osam-devet i najviše ih je imalo oznaku Murske Sobote. Ako si imao zapisano Maribor, bio si faca, a najveći bingo je bila ona crna austrijska tablica s oznakom austrijske Štajerske. Bila je to čežnja za prostranstvom, za svijetom, a slično je bilo i kad bi došao cirkus. Bio sam u petom-šestom razredu, išao sam s jednim starijim prijateljem iz ribičije na Muri i kad smo začuli Rolling Stonese u tom cirkusu, odmah smo bacili bicikle, skompali se s cirkusantima i postali asistenti mađioničara, ne toliko zbog magije koliko da možemo biti dva puta na predstavi i prije nje čuti Stonese. Ta fascinacija rifom “Satisfactiona” Stonesa bio je onaj moment u kojem sam shvatio da je to onaj svijet koji čeka na mene. Odlazak na fakultet u Ljubljanu bio mi je samo izgovor da mogu ići na koncerte. Stajao sam ispod pozornice kad su svirali Time, YU Grupa i drugi i jedina mi je želja bila da se “uštekam” i napokon dođem na stejdž.

Prvi važniji nastup je bio solistički?

- Ne, imao sam već tijekom 70-ih uspjehe s grupom Horizonti, punili smo Menzu u Študentskom naselju, bilo je i po 2000 ljudi. Svirali smo dosta obrada Traffica, Stevieja Wondera, The Wara, Lynyrd Skynyrda i neke svoje pjesme. Onda sam dan prije odlaska u vojsku nastupio na Slovenskoj popevki jer mi je netko prijavio pjesmu na festival. Dogodilo se dam sam pobijedio i ta me pobjeda izbacila u medije.

Vaš bend Martin Krpan kojem ste se pridružili ranih 80-ih praktički nije prešao Sutlu iako je u Sloveniji tijekom 80-ih bio vrlo popularan. Zašto?

- Nismo bili popularniji od Buldožera, oni su bili kategorija za sebe. Martin Krpan je bio u Sloveniji možda tiražno i jači od Lačnog Franza i Pankrta, ali nije imao tu aureolu punka ili novoga vala. Nismo bili “disidenti” od slovenskog mainstreama. Mi smo harali po Sloveniji, ali Martin Krpan nije bio novovalni bend nego smo se više furali na Genesis i Yes, na simfo i prog-rock. Kad sam došao u bend, malo sam to “sasjekao”, ali svi su na i dalje smatrali “dosadnim starim prdonjama”.

Bez obzira na tadašnje razlike, već ste dva desetljeća Predin iz Lačnog Franza, Lovšin iz Pankrta i vi među najpopularnijim slovenskim kantautorima, pa čak ste i muzički mnogo bliskiji nego u ranim 80-ima.

- Istina, ja sam najstariji, ali ipak nam je onaj neki temeljni glazbeni background ostao sličan. Usto, Predinu i meni su se bendovi raspali u slično vrijeme, a i glazbeno smo bili zainteresirani za razne stvari. Ja sam bio fasciniran romskom glazbom, svirao sa Šukarima, a onda se pridružio i Beltinškoj bandi koja postoji već desetljećima zahvaljući prenošenju iskustva i članstva u sastavu “s oca na sina”.

Rock’n’roll za djedice

Beltinška banda i vaša suradnja s njima izuzetno je zanimljiva, a o njoj se u Hrvatskoj nedovoljno zna.

- Bio mi je izazov da na velikim koncertima uz svoj električni bend Mali bogovi uklopim i te djedice od 80-90 godina. Nakon jednog od prvih zajedničkih koncerata objavljen je jedan tekst u kojem autor piše kako gospođe u krznu plešu uz “To ni političen song” Martina Krpana, a omladina u kožnim jaknima pjeva stare prekmurske pjesme Beltinške bande. Bilo je to traženje korijena slovenske narodne glazbe, mimo polki i valcera. Shvatio sam da ne griješim kad sam na jednoj tonskoj probi u Mariboru s djedicama iz Beltinške bande probavao “Passengera” Iggyja Popa i “Satisfaction”, a jedan od njih je skočio i uzviknuo “Vlado, što si to svirao?”. “Pa, to je rock’n’roll”, kažem mu, a on veli “to je u redu, to je muzika za nas”. Mislio sam da se stari šali, ali ne, njima je to bilo super, odgovorao im je ritam i to smo svirali iste večeri te snimili za album “Najlepša leta našega življenja”, a Jožek je imao i solo na kontrabasu. Jednom, kad sam bio na Kubi, naletio sam na skupinu takvih djedica i počeo s njima svirati na ulici i to je bio trenutak u kojem sam shvatio da je Beltinška banda prekmurska varijanta Buena Vista Social Cluba.

Baš me zanima što bi Ry Cooder rekao na Beltinšku bandu.

- I mene. Nastupio sam prije koncerta Boba Dylana u Tivoliju u 90-ima i bio je neki dogovor između Vidmara i Dylanovog menadžmenta da se sretnemo. Čekao sam da mu dam te naše snimke, bio sam pristojan pa nisam odmah htio ući u bekstejdž, ali nakon deset minuta Dylana više nije bilo. Žao mi je da nije čuo Beltinšku bandu.

Zašto ste snimili album za hrvatsko tržište?

- Prvenstveno iz romantičnih, ali i praktičnih razloga. Kad god bih svirao u regiji, ljudima bi se dopalo, posebice po Hrvatskoj, ali su mi govorili da ne razumiju slovenski. Već sam nekoliko puta kretao u taj projekt “hrvatskog albuma”. Tako su prolazile godine dok nisam prije godinu dana svirao s Radom Šerbeždijom i njegovim sastavom Zapadni kolodvor koji je izrazio želju da s njima snimim “Namesto koga roža cveti”, ali na hrvatskom, pa sam napokon sjeo i napravio prijevod i tome dodao još neke pjesme u prijevodu, neke starije snimke koje su već postojale na hrvatskom u vidu dueta, ali i neke pjesme koje sam ostavio na slovenskom, a moj su zaštitini znak.

Živite u Ljubljani. Koliko ste često u Beltincima?

- Često, a i otac (Milan - op.a.) je slomio kuk pa ga drma nervoza. Strahuje hoće li moći nastupiti u Cankarjevom domu, na mom rođendanskom koncertu 3 i 4. prosinca. K vragu, pa donijet ćemo ga nekako.

Sudeći po tati Milanu, ne mislite u mirovinu.

- Iskreno, nemam pojma ni kako to ide. Moji “starci” iz Beltinške bande kažu da muzika ima početak, ali nema kraj. Kad je Keith Richards pao s palme, violinist Janči je u 90. godini pao s trešnje i slomio dva rebra, ali mi to nije prijavio da ne bih otkazao nastup s Beltinškom bandom u Szombateliju u Mađarskoj. Oni su kao jazz bend. Malo se promijeni formacija, ali muzika ide dalje i već se uči treća i četvrta generacija Beltinške bande.