VIDEO: TRICKY Junak trip hopa večeras u rasprodanoj Močvari promovira novi album, dok kritičar Jutarnjeg razmatra što se dogodilo s tim žanrom

Rijetko smo koji trend ovdje imali prigodu toliko pratiti i uživo kao što nam se to potrefilo s trip-hopom, odnosno njegovim glavnim protagonistima jer više su puta u Zagrebu i Hrvatskoj nastupili Massive Attack, Morcheeba i Tricky koji se večeras vraća u zagrebačku Močvaru promovirati novi album i izvođače njegove etikete False Idols. Ako me sjećanje ne vara, ovdje od prve lige trip-hopa uživo nismo čuli samo Portishead koji su u međuvremenu iznenađujuće zanimljivo zabrijali na Krautrock, ali novi album Trickyja i njegovih kolega poput DJ Miloa i Lukea Harrisa zgodna je prigoda da usput promotrimo što se u međuvremenu dogodilo i s trip-hopom koji se prvi put pojavio u Bristolu početkom 90-ih.

Istini za volju, taj žanr nikada nije postao masovan poput grunge-rocka u smislu da ga svira tisuće bendova, ali nakon etabliranja sredinom 90-ih, zahvaljujući tada najjačim albumima Masive Attacka, Trickyja i Portisheada, postat će stil s kojim su otvoreno i uspješno koketirali Björk, Gorillaz, Beth Orton i niz drugih izvođača, a u posljednje vrijeme najotvorenije Lana Del Ray. Do izražaja je došla i prisutnost trip-hopa kao instrumentalnih glazbenih podloga u mnogim britanskim i američkim tv serijama, no kako se svaki trend s vremenom izliže, tako se to dogodilo i s trip-hopom čiji su izvođači otpočetka bježali od ukalupljivanja, kako sebe, tako i žanra koji su stvorili.

To se može reći i za Trickyja čija je diskografija najobimnija, ali i najneurednija u komparaciji s ostalim trip-hop pionirima, a stilistički je dosta razbacan i njegov novi album “Skilled Mechanics” koji bi možda više trebalo tretirati kao album grupe izvođača nego samo njegov. Razbacanosti su pridonijele i obrade – čudan izbor – po jedne pjesme sastava Stone Sour i Porno For Pyros, ako ih se netko sjeća, pa “Bother” ovdje zvuči poput zategnute piano balade, a “Diving Away” je mogla sići i s nekog od mirnijih albuma Eelsa. Uvodna “I'm Not Going” s Oh Land nalikuje pak nekim od novijih pjesama Laure Marling, a “Don't Go” zapinje negdje na pola puta između francuske šansone i Krautrocka, ali nije nezanimljiva.

Paradoksalno, Tricky je s kolegama i suradnicima ispao dojmljiviji tamo gdje se bavi stapanjem art-rocka, avant-popa i eksperimentalnije elektronike nego tamo gdje nas pokušava odvući na plesni podij na kojem trip-hop ionako može polučiti tek dio efekta. Zanimljivije su ispale odvaljenije pjesme koje traže da se u fotelju zavališ sa slušalicama i iskopčaš iz vanjskog svijeta poput “Well” i “We Begin” koje su morale biti i razrađenije, a ne predstavljene tek u formi glazbene skice.

U konačnici Tricky nije izgubio inspiraciju, ali ni povratio koncentraciju potrebnu da zakuca još jedan veliki album poput “Maxinquaye” kakvog već duže vrijeme nije imao. “Skilled Mechanics” stoga nije tek njegovo predstavljanje izvođača s etikete False Idols nego album kolaboracija koje su vjerojatno bile i nužne Trickyju da iznjedri novi album.