VIDEO: ENNIO MORRICONE Hoće li veliki kompozitor nakon suradnje s Tarantinom napokon dobiti davno zasluženog Oscara?

Nevjerojatno, ali istinito. Premda je pet puta bio nominiran za Oscara, tu najprestižniju filmsku nagradu, Ennio Morricone nikada nije osvojio. Doduše, dobio je 2007. godine Oscara za “veličanstven doprinos filmskoj glazbi”, no tada je to izgledalo kao kad je Hitchcocku 1979. godine uručen Oscar za životno djelo kojeg kao redatelj nije dobio ni za jedan svoj film. Hoće to tako s Oscarima, osvajaju ga glumci, scenaristi i redatelji koji ga nisu zaslužili, a veličine poput Hitchcocka i Morriconea ostaju bez njega, no potonji je u još jednoj prigodi da ga osvoji i to glazbom za atipični Tarantinov vestern “The H8ful Eight”.

Ako Morricone napokon osvoji tog Oscara koji mu je davno trebao biti uručen za neki od filmova Sergiea Leonea ili 1986. godine za “Misiju” Rollanda Jofea, bit će to posve čudan put do zlatnog kipića. Naime, Morricone nije baš bio sretan načinom na koji je Tarantino u “Djangu Unchained” iskoristio njegovu skladbu “Ancora qui”, no stari je majstor - ako ništa drugo onda zato jer je eklektični redatelj već posezao za njegovom filmskog glazbom u “Kill Bill” i “Inglourious Bastards” - ipak pristao napisati kompletnu novu glazbu za “Mrsku osmorku”. U nedavnom intervjuu britanskom Guardianu potvrdio je i da mu je bilo lijepo surađivati s Tarantinom jer mu ovaj nije dao nikakva uputstva ili natuknice o tome na koji bi način glazba trebala pratiti radnju vesterna pretežito smještenog u jednoj brvnari te nakrcanog dijazlozima i zastrašujućom količinom nasilja u tako skučenom prostoru.

Postotak vesterna

Bitno je to drugačija filmska situacija od također često nasilnih vesterna Sergia Leonea za koji je Morricone stvarao panoramsku filmsku glazbu koja je ruku pod ruku išla s rolama Clinta Eastwooda ili Lee Van Cleefa, njihovim pogledima kojima bi i bez pištolja mogli ubiti čovjeka, cigarama u kutu usana i vađenju džepnog sata, a još više s monumentalnim kadrovima zapuštenih sela s granice, prerije s misterioznim jahačem na obzoru i kovitlanjem busena suhe trave. U takvim kadrovima Morriconeova glazba sa zvučnim efektima poput fijukanja biča, hukanja sove ili rzanja konja, odnosno zbog jezovite usne harmonike, drombulje čijim napinjanjem dodatno zateže ionako napetu radnju i twanga električne gitare bila je i revolucionarna i pamtljiva. Takvu filmsku glazbu ljudi su slušali i kod kuće, neovisno od filmova za koju ih je Morricone stvarao, a stvorio je više od 500 scoreova od kojih samo desetak posto otpada na vesterne.

Unatoč tome, Morriconea ćemo prije i poslije svega pamtiti po glazbi za vesterne, posebice one Sergia Leonea poput “Za šaku dolara”, “Dobar, loš, zao” ili “Bilo jednom na divljem zapadu”, a nešto slično može se konstatirati i za Dimitrija Tiomkina, ukrajinskog Židova koji je skladao grandiozne komade glazbe za klasične holivudske vesterne poput “Točno u podne”, “Obračun kod O.K. Korala”, “Rio Bravo” i “Alamo” u kojima je naslovne teme često pjevao veliki Frankie Laine. Pisao je Tiomkin glazbu i za druge filmske žanrove, pa i za Hitchcockov “Nazovi M radi umorstva”, ali njegov trade-mark ostat će baš vestern kojem se uz Tarantina, premda je još prije više od pola stoljeća supruzi rekao da nakon četrdesete godine ne namjerava skladati glazbu za filmove, sada vratio i Morricone.

Za SF horor

No, ovaj put Morriconeov pristup glazbi za “Mrsku osmorku” bio je posve drugačiji nego dok je skladao za Leonea. Dok je za Leonea stvarao glazbu koja “pripada tom periodu i tim filmovima, s ovim sam komadom glazbe za Tarantinov film poželio približiti se simfonijskoj, ali i američkoj pop glazbi. Bilo mi je bitno napraviti nešto što će raskinuti s tradicijom”. Doista, baš kao što “Mrska osmorka” nije tipičan vestern nego neki hibrid istoga s kazališnom predstavom i krimićem, tako je i Morricone ispisao komad glazbe koji nema veze s onime što se inače smatra tipičnom glazbom za vesterne ma koliko se spomenuti promijenili od vremena Johna Waynea i Garyja Coopera do danas.

“U ovom filmu nasilje je toliko preuveličano da ga doista ne možete shvatiti za ozbiljno”, pojašnjava Morricone u Guardianu svoj proces skladanja glazbe za “Mrsku osmorku”. “Možete to nasilje čak i bez većih problema probaviti, za razliku od filmova u kojima daleko manja količina nasilja izgleda mnogo realnije i strašnije. Ovakva količina nasilja odredila je tonalitet i timbar glazbe pa sam svaki instrument morao tjerati do ekstrema. Zahtijevati da se tako svira donekle je nasilje nad glazbenicima i to je teško, ali je bilo potrebno kako bi glazba odražavala patnju žrtve u tim nasilnim scenama.”

Svidio vam se film, kao kolegi Polimcu, ili ne, kao kolegi Pavičiću, funkcionalnost Morriconeove glazbe - premda odmaknute od onoga što je inače radio u vesternima, posljednji put 1981. godine za “Buddy Goes West” - teško je poreći. Navodno je predložak za glazbu za “Mrsku osmorku” bio komad glazbe kojeg Morricone nije iskoristio za SF horror “Stvor”, no kako je posrijedi grupica od vanjskog svijeta izoliranih ljudi koji na kraju moraju umrijeti ili se međusobno poubijati, tako se osnova glazbe možda i nije trebala mnogo mijenjati. Ostaje činjenica da je sa zlokobnim timbrom oboe, timpanima teškim poput topota kopita, puhačima koji razdiru uši kao što metak razdire utrobu, violinama zapetima poput oroza revolvera i vibrafonom koji svira kao da prati kapljice krvi u snijegu, Morricone dodatno zaoštrio ionako surove kadrove Tarantinovog vesterna.

Biseri od pjesama

Film tako krcat dijalozima teško može ostaviti dovoljno slobode da se skladatelj filmske glazbe razmaše, no Morricone zna odigrati velemajstorske poteze i na tako skučenom prostoru, repetirajući pamtljive fraze kao što revolveraši repetiraju revolvere. U takvom okviru efektno do izražaja dolaze i “Apple Blossom” The White Stripesa s naglašenim honky-tonk klavirom, pastoralni folk-pop “Now You’re All Alone” Davida Hessa i vesternjački baroqe-pop “There Won’t Be Many Coming Home” Roya Orbisona. Naravno, te tri pjesme iznova odražavaju i popkulturalnu žicu Tarantina koji takve bisere od pjesama voli stavljati u kontekst izvorne filmske glazbe, ovaj put Enija Morriconea s kojim je odavno želio raditi, a kojem bi napokon trebalo dodijeliti i regularnog umjesto tek počasnog Oscara.