Što smo mogli naučiti ili doznati na drugom i vjerojatno posljednjem ukazanju The Residentsa u Zagrebu?
Nekoliko stvari, Primjerice, čovjek za mikrofon koji je sebe predstavio imenom Randy jedini je izvorni član The Residentsa. To je taj glas, a i držanje odgovara starijem čovjeku, ali evidentno je da su klavijaturist i gitarist ljudi bitno mlađe dobi, odnosno da Chuck za sintisajzerom i Bob za gitarom nisu otpočetka u bendu.
Tko je Randy, tko Bob, a tko Chuck, odnosno njegov rođak Rico jer, kako reče Randy, “Chuck je u mirovini, uzgaja perad na farmi”, u konačnici više nije ni bitno, kao ni kod Kraftwerka u kojem je jedini originalni član Ralph Hütter. To su sastavi čije je kolektivno ime ili djelo mnogo važnije od toga tko u njima fizički svira, a kako vidimo i komponira. U trenutku kad je Chuck strgnuo masku da bi se srećom pojavila još jedna maska prošla me jeza.
FOTO: Mladen Pobi/CROPIX
Zapravo, postadoh svjestan da ni ne želim znati tko jesu ili tko su bili The Residents jer dio njihove privlačnosti počiva baš u misteriju anonimnosti ljudi koji su u nekoliko navrata objavili remek-djela avangardne glazbe, a da nitko drugi nije ništa znao o njihovim autorima. Kakva je to snaga volje! I zato, u svijetu u kojem misteriji padaju jedan za drugim, bilo bi lijepi sačuvati misterij identiteta The Residentsa do konca tog i takvog svijeta. Ali, što je iza tog svršetka, ne iza smaka svijeta, nego iza nestanka svakog od nas ponaosob, zapitaše nas The Residents u krcatoj Močvari?
Naime, posljednji dio njihove najnovije trilogije koju čine albumi “Talking Light” (o duhovima), “Wonder Of The Weird” (o seksu i ljubavi) i “Shadowland” bavi se temama rođenja, uskrsnuća, preporoda, reinkarnacije i to u obrnutom poretku tih pojmova, kao da bivamo začeti na onom drugom svijetu s kojeg se spuštamo u ovozemaljsko bivanje. Znate i sami da se jedan od posljednjih velikih misterija, uz pravi identitet The Residentsa, odnosi se na temu života nakon smrti.
Tako je to oduvijek jer samo se jedan vratio odozgo, a i to navodno, ali nakon njega više nitko - pa je priča malo nepouzdana. Nisam siguran ni da su nam The Residents u Močvari sada, napokon i konačno dali do znanja da zagrobni život doista postoji, ali ako da, onda smo mogli steći utisak da ni tamo gore - nije puno bolje nego ovdje dolje.
Istini za volju, bilo je i malo strašno u toj “Zemlji sjena” s tim jezovitim Randyjevim skvičanjima i mahnitim kretnjama uz glazbu koja zvuči poput soundtracka za neki horror-crtić i maske nalik onima iz flmova Wesa Cravena. Na momente je gitara zvučala previše zrnato i telefonski tanko, kao kod simfo ili prog-rock bendova iz 70-ih i to je odudaralo od intrigantnih i abrazivnih elektronskih podloga, ali koncert The Residentsa ionako je spoj avangardne glazbe, performansa, teatra i video-instalacije pa standardni rock elementi od kojih ovi avangardisti ionako bježe nisu previše bitni.
Kod ovakvih nastupa na čisto intuitivnoj razini pouzdano znate ili barem osjećate je li vam bilo dobro ili su vas ugnjavili.
Osobno bih rekao da je posrijedi bio pomalo bizaran, ali i pretežito zabavan retro-electro happening za poklonike avangarde iz 70-ih i 80-ih , zasnovan na crnohumornoj elaboraciji završnog djela trilogije o temama koje brinu starije ljude. Život, smrt, što poslije svega, ima li produžetaka, može li se otpočetka, ja bih se vratio, hoću još jedan krug, ima li gore koga i tome slično.
Nisam siguran koliko smo pametniji nakon svega, ali The Residents barem potiču na razmišljanje. Mnogi drugi samo zaglupljuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....