'FOR CRYING OUT LOUD'

VIDEO: ALBUM ZA PRVA MJESTA NA FESTIVALIMA Glazbeni kritičar Jutarnjeg preslušao je nove pjesme Kasabiana kojima će dignuti prašinu na Jarunu

 Profimedia, Alamy
Kasabian igra već viđenu, ali na današnjem terenu popularne glazbe ipak efikasnu, dopadljivu i sebi svojstvenu electro-rock i psych-pop igru kojom, unatoč groznom ovitku, pokušava zabiti i na gostovanjima

Prošlogodišnje osvajanje engleske Premier lige od strane kluba Leicester jedno je od rijetkih zanimljivih događaja u svijetu nogometa 21. stoljeća, daleko veće i od nedavnog ustoličenja Rijeke za prvaka HNL-a. No, igrati u domaćem prvenstvu nije isto što i na internacionalnoj razini pa Leicestera nije bilo nigdje u Ligi prvaka, a trener Claudio Ranieri koncem je veljače dobio “vritnjak” premda su ga samo devet mjeseci ranije uprava kluba, igrači i stanovnici Leicestera nosili na rukama. Sličan problem ima i Kasabian, electro-rock bend iz tog istog engleskog grada. Od šest albuma u portfelju, nedavno objavljeni “For Crying Out Loud” već im je peti na prvom mjestu britanske top liste albuma, ali “u gostima” su sretni ako uđu u Top 20 ili 40.

Uz to, na prva tri albuma iz “nultih” nisu bili ništa više od “limunade” dobivene mućkanjem utjecaja Stone Rosesa i Happy Mondaysa te Primal Screama i Oasisa. S četvrtim albumom “Velociraptor!” (2011), premda slično ustrojenom sa zamamnom i sočnom electro-rock dizalicom “Days Are Forgotten”, ipak su uhvatili bika za rogove, a nakon konfuznog “48:13” (2014), to vrijedi i za “For Crying Out Loud” s kojim žele istaknuti kandidaturu za prva mjesta na velikim pozornicama ne samo engleskih, gdje ih dobro poznaju, nego i europskih open-air festivala.

Daleko od toga da je Kasabian “moja šalica čaja”, ali pjevač i lider benda Serge Pizzorno, a to je naučio uz Dana The Automatora tijekom stvaranja “Velociraptora!”, vješto je iskombinirao himničnost stadionskog rocka i “dizalice” iz Manchestera i Ibize kasnih 80-ih, na što podsjećaju s “Bless This Acid House” koja je zapravo ukusno osuvremenjen power pop, baš kao i “Good Fight” te “Comeback Kid”.

Uz kurentne trendove indie-rocka i poigravanje s iznova i iznova revitaliziranom psihodelijom, “You Are In Love With Psycho” je neodoljiva sa svojim plesnim ritmom dok se u pozadini čuje i gitara koja podsjeća na “Making Plans With Nigel” XTC-a.

Skulirana “The Party Never Ends” s twang gitarom zvuči, pak, kao da su se Pulp prerušili u Acrtic Monkeys, samo što Pizzorno nije toliko talentiran stihoklepac poput Cockera ili Turnera. Zauzvrat, ekstatični funk “Are You Looking For An Action” može na ples nagnati i sredovječnog debeljka koji i dalje igra ulogu kritičara pop i rock glazbe, a slično vrijedi i za “Sixteen Blocks” na tragu Gorillaza.

S takvim pjesmama mogli bi podignuti i prašinu na Jarunu kamo stižu u pravom trenutku, čak i ako znamo da Kasabian u Zagrebu ne mogu biti doma kao u Leicesteru, Londonu, Manchesteru ili Liverpoolu.

Ipak, “top of the pops” britanski bendovi ovdje tradicionalno dobro prolaze, mlađi bi mogli biti u transu uz barem nekoliko hitova poput “Wasted”, a stariji se zabavljati što ih u kojoj pjesmi Kasabiana podsjeća na The Jam, Madness, Blur pa čak i Led Zeppelin, Beatlese pa i Stonese iz disco faze.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:17