LISINSKI

VERDIJEV 'REQUIEM' U POVODU 10 GODINA OD ŠUTEJEVE SMRTI Kad silna pozitivna energija oslobodi jednako toliko emocija

 Promo
 

Priča o Verdijevu “Requiemu” u dvorani “Lisinski” 14. prosinca zapravo bi trebala imati nekoliko poglavlja. Prvo - zašto misa za mrtve, što svaki rekvijem jest, u ovo veselo adventsko doba; drugo - kako uopće stići do “Lisinskog” kad zbog spomenutog veselja preko Zrinjevca, da biste se dokopali pothodnika i dvorane, u večernjim satima uopće nema javnog prijevoza; treće - oko 1700 ljudi, koji nisu poslušali savjet gradskog poglavara da se bace u Savu ako im se ne sviđa adventska gužva, ipak je stiglo na vrijeme; napokon četvrto i najvažnije - silna pozitivna energija oslobodila je jednako toliko emocija, a sve zbog klasične glazbe koju često neoprezno i neozbiljno zovemo ozbiljnom!

Sve nabrojeno ujedinila su dva imena: Vjekoslav Šutej i Giuseppe Verdi.

U spomen na proteklih deset godina otkako omiljenog dirigenta više nema, dvorana “Vatroslav Lisinski” i njezin majstorski ravnatelj Dražen Siriščević okupili su ekipu njegovih nekadašnjih suradnika, učenika, štovatelja, publiku koje bi bilo za još nekoliko izvedbi, i, dakako, vječni magnet, Verdijev “Requiem”, djelo koje su zlobnici nazvali skladateljevom najljepšom operom! Prijatelji su se sjetili prijatelja gotovo simbolično, uz glazbu koju je već sjedokosi 61-godišnji maestro skladao 1873. i praizveo godinu dana kasnije o prvoj godišnjici smrti svojeg prijatelja, književnika Alessandra Manzonija, u crkvi sv. Marka u Milanu. “Messa da Requiem” odmah je preskočila uobičajenu liturgijsku tradiciju i uskočila u sve svjetske koncertne dvorane, nipošto kao Verdijeva “najljepša opera”, nego kao jedan od najdramatičnijih opusa u svojem žanru, ali i kao glazba koja, eto, čuva prijateljstva koja nikad nisu izgubljena.

Glazba kao sudbina

Vjekoslav Šutej otišao je uistinu prerano, sa 58 godina, u dobi kad dirigenti tek počinju sazrijevati u dohvaćanju onoga što smatraju najtežim u dirigentskom repertoaru. No, u njegovoj je karijeri ionako bilo mnogo toga neobičnog. Điđiju, jer tako su ga svi zvali, pa ću i ja koja sam stjecajem okolnosti dijelila s njim godine ranog djetinjstva u Rijeci, gdje su nam roditelji radili u kazalištu, glazba je bila sudbinski namijenjena iako je u samome startu ta sudbina malo i kasnila.

Prisjećam se vremena kad mu nakon studija u Zagrebu nisu dali dirigirati operama. Ravnao je uglavnom baletnim izvedbama, što mu je vrlo brzo dojadilo. Otišao je u Split, gdje su odmah u tom mladom, glasnom, energičnom, svima dragom i šarmantnom mladom čovjeku prepoznali i talent, i vulkanski temperament, i “ono nešto” što zovemo karizmom. U gradu pod Marjanom napokon je prodisao s operom, postao je i umjetnički ravnatelj, a nakon pet godina uputio se u veliki svijet.

Glazbeni direktor slavnog kazališta La Fenice u Veneciji, umjetnički ravnatelj Kraljevskog simfonijskog orkestra u Sevilli, koji je i osnovao, umjetnički ravnatelj Grand Opere u Houstonu, više od stotinu izvedbi u bečkoj Državnoj operi, nezaboravni Božićni koncerti u austrijskoj metropoli, nastupi u veronskoj Areni, u Parmi, Berlinu... samo su dio Điđijeva inozemnog puta na kojem je nalazio vremena i za Dubrovačke ljetne igre i za Zagrebačku filharmoniju, kojima je bio na čelu, napokon i za pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je bio redovni profesor. I sve to u samo dva i pol desetljeća karijere! U svijetu su ga pjevači poput Lea Nuccija, Dominga, Carrerasa, Caballé, Diane Ross, Dionne Warwick, Charlesa Aznavoura i mnogi drugi obožavali zbog iznimne komunikacije, lagane ruke koja je pjevala i disala frazu zajedno s njima, zbog glazbe koju su s veseljem zajednički stvarali.

Imao je i notu uzbudljive, gotovo estradne energije koja je zarazno prelazila podij i stizala do tisuća onih koji su ga doista voljeli. Od nekolicine hrvatskih dirigenata koji su postigli svjetske karijere, samo je Điđijeva popularnost mogla slijediti onu plemenitog Matačića! Posve različiti kao glazbenici, obojica su imala magičnu moć privlačnosti. A u svemu tome bilo je kod Điđija i ono zrno mudrosti koje je na pitanje “kada ćeš jednom jednog Mozarta, Mahlera, možda Wagnera...” odgovaralo: kad dođe pravo vrijeme. Na žalost, vrijeme ga je prevarilo.

Tragovima profesora

No, nije prevarilo mnoge koji ga se sjećaju, pa tako i Zagrebačke filharmoničare, zborove “Ivan Goran Kovačić” i Opere zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, napokon i njegova studenta Ivana Repušića koji, gradeći respektabilnu svjetsku karijeru, nastavlja tragovima svog profesora. Svi su oni ujedinili snagu, znanje i ljubav kako nam Điđija Šuteja vrijeme ne bi otelo zaboravu. Prionuli su Verdijevu štivu o živima i mrtvima najbolje što su umjeli. Goleme amplitude zvuka ove partiture Repušić je vrlo uvjerljivo ostvarivao u bistrim i čistim orkestralnim bojama koje su s njegovanim tonom zborova (dragocjeni zborovođa Luka Vukšić) plastično ocrtavale raznoliko bogatstvo Verdijeve beskrajne skladateljske ljepote. U kvartetu vrlo eksponiranih vokalnih solističkih dionica muški dio bio je izvrstan.

I tenor Tomislav Mužek kristalnoga lirskog zapjeva i moćni bas-bariton Marko Mimica, tehnički besprijekorni, a doživljajno posve predani, bili su idealan izbor naših snaga. Velika svjetska zvijezda, bugarska sopranistica Krasimira Stojanova, plijenila je lijepim mekim glasom sigurnih visina, ali posve nečujnih dubina u dramatičnim situacijama, a za rusku mezzosopranisticu Elenu Židkovu uopće nije jasno zbog čega se s tako robusnim glasom bez ijedne belkanto fraze uopće upušta u pjevanje Verdija. Eto, moralo se malo i pokvariti!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 11:58