Veliki bijeli reper Eminem traži svoju čast

Na prijelazu milenija svi su mislili, možda čak i opravdano jer prodrmao je pop kulturu i postao njezina izuzetno bitna referenca kao malo tko u 90-ima, kako je Eminem kadar u hip-hopu odigrati sličnu rolu kao u 50-ima Elvis u rock’n’rollu - uzeti bazično crnačku glazbu i od nje učiniti glazbu bijelaca.

Donekle se, doduše, apstrahiralo kako je Elvis bio jedan od onih koji su učinili najveću i najvažniju fuziju 20. stoljeća - rhythm & bluesa i country & westerna iz čijeg je “divljeg braka” tog crnačkog i bjelačkog glazbenog žanra rođena beba kakvu prije nje svijet nije poznavao. Eminem nije bio takav alkemičar, pa čak ni prvi značajniji bijeli reper - prethodili su mu Beastie Boys, Everlast, latino-kohorta Cypress Hill, a iz pristojnosti nećemo spomenuti bijelu rap lutku na koncu zvanu Vanilla Ice.

Verbalne akrobacije

S druge strane, Eminem je doista bio bijelac koji repa poput crnca, oboružan podlogama crnoputoga Dr. Drea, pa se o svojevrsnoj fuziji ipak može govoriti, samo što je ona bila izvedena drukčijim sredstvima od Elvisove i njegovih obrada “Hound Dog” crnopute blues-shouterice Big Mame Thornton i “That's Alright” blues-pjevača Arthura Big Boy Crudupa.

Eminem je možda bio i ključni katalizator za svu silu bijelih repera s europskog kontinenta, pa tako i najbliži rođak hrvatskih repera. Biti bijelac i repati, zahvaljujući Eminemu, postalo je moguće i nije bilo svetogrđe, a “The Slim Shady LP” i “The Marshall Mathers LP” postali su referentnim hip-hop albumima na kojima je njihov tvorac, oboružan verbalnim akrobacijama, satirom i crnim humorom, brisao granice između izmišljotine i istine, zbilje i mašte, privatnog i javnog, izmičući tada prevladavajućim gangsta-rap klišejima i unoseći u rap poetiku svakodnevice i psihoanalizu “bijelog smeća” iz kojeg je potekao.

Loša analiza slave

Čast bogu, neke njegove pjesme nisu zvučale ozbiljnije od neslanih tinejdžerskih šala i moram priznati da sam se zblenuo kad mi je američki kantautor Terry Lee Hale u jednom razgovoru spomenuo kako Eminema smatra “američkim Shakesperom 21. stoljeća”. Čovjek bi takvu izjavu od folk i country kantautora očekivao na račun Dylana ili Townesa Van Zandta, ali ne i na račun Eminema čiji je sunovrat započeo prije pet godina. “Encore” je bio tek analiza svijeta celebrity-kulture u kojoj se zatekao i vlastite slave, odnosno udara koji su očekivano krenuli na njega, ali ne baš zanimljiv. “Relapse” je bio nešto slično, samo iz vizure zvijezde odcjepljene od stvarnosti i narkotika s kojih se skidao.

O ta dva albuma, nakon kojih na Eminema mnogi ne računaju ozbiljno, čak ni njihov autor na svom novome izdanju nema lijepih riječi pa u pjesmi “Talkin' To Myself” kaže: “Zadnja dva albuma se ne računaju/Na Encoreu sam bio na drogama, na Relapseu sam se skidao s njih”.

Usamljen kao Elvis

Novi album “Recovery”, analogno, trebao bi biti njegov pokušaj da čist, zreliji i stariji (37 mu je godina) pokuša uhvatiti priključak sa samim sobom, svijetom i karijerom tijekom koje je još pred neku godinu najavio svoje “umirovljenje”. Nije da na “Recoveryju” nema iskrenosti i znakova oporavka, prvenstveno u pjesmama u kojima je Eminem najkritičniji i najotrovniji prema samome sebi što jest novum u njegovom stvaralaštvu.

“Going Through Changes” s efektno iskorištenim semplom istoimenog refrena Ozzyja Osbournea koji danas vlastitoj obitelji i cijelome svijetu služi kao primjer osobe čji je mozak spržen opijatima, definitivno je najjača i najemotivnija pjesma na albumu u kojoj Eminem zvuči usamljeno kako je to na Gracelandu vjerojatno bio Elvis. Za njome slijede “Talkin’ To Myself” (feat. Kobe) u kojoj se ispričava fanovima za ranija nedjela i priznaje da je bio jalan na Lil’ Waynea i Kanye Westa, samokritična “Not Afraid” u kojoj pokušava sebe ohrabriti da se prihvati roditeljske odgovornosti i “25 To Life” o robovanju hip-hopu i njegovim klišejima koji mu je podario bogatstvo i slavu, ali i neuroze. U efektnije pjesme mogu se još ubrojiti “Won’t Back Down” s Pink i nadrukanom živom svirkom kojom dominiraju težak ritam i virovi orgulja dok će fanovima R&B-a biti zanimljiva kolaboracija “Love The Way You Lie” s Rihannom.

Znakovi oporavka

Naznake oporavka su prisutne, vrhovi top-lista izgledni, no najpoznatiji bijeli reper još uvijek nije u top-formi, a i pitanje je koliko je danas, kad je američki hip-hop u priličnoj komi, bitan i uvjerljiv. Eminemovo je vrijeme možda zauvijek prošlo, Elvis je jedan i jedini, tu ne može ništa promijeniti ni smrt Michaela Jacksona, a i nama je bitnije i zanimljivije što nam o svojim i našim problemima imaju za reći Edo, TBF, Frenkie ili Dubioza kolektiv.

Žalopojke o teškom životu slavnih nerviraju kao vuvuzele

No, odluka da posao s podlogama prepusti raznim drugim suradnicima, a ne Dr. Dreu (samo jedna, trubačima potfutrana “So Bad”) nije ispala prepametna, pa je dobar dio pjesama glazbeno tanak, dosadan i blijed. Previše je pjesama opterećeno i vokalnom pirotehnikom s kojom, baš kao i gitaristi poput Malmsteina ili Vaija koji soliraju unedogled, Eminem melje puno, ali proizvodi malo kvalitetnog žita.

On možda sazrijeva, ali još nije shvatio da se ponekad s manje riječi može preciznije pogoditi meta nego s “osam milja” stihova koje ispucava poput mitraljeza bez prekidača za pojedinačnu paljbu. Tamo gdje je snizio turažu i postao opušteniji, polučio je najbolje rezultate, ali otrovne pop-kulturalne strelice zalutale iz 90-ih (opet Mariah Carey!), žaljenje na težak život slavnih, ne baš uvijek zanimljive psihoanalize samoga sebe, opsjednutost seksom i žutilom te karikaturalno urlanje razmaženog derišta doista mogu udaviti slušatelja ili ga nervirati poput vuvuzela.