USPOREDILI SMO TRI ALBUMA IZA KOJIH STOJE TRI JAKE ŽENE Više je feminizma u jednoj pjesmi Lucinde Williams nego na cijelom Fioninu albumu

Pandemija korone je “zatvorila” niz poslovnih, pa tako i koncertne aktivnosti glazbenika, no albumi, jer uglavnom se slušaju preko streaming servisa, a manje kupuju kao fizički nosači zvuka u dućanima, manje-više redovno izlaze. Doduše, neki su glazbenici odlučili, zbog nemogućnosti održavanja koncerata i turneja, objave albuma odgoditi do ljeta ili jeseni, no niz izvođača, poput Lucinde Williams (67), albume su objavili prema planu.

Ima i onih koji su se požurili s objavom, poput Fione Apple (42) i Laure Marling (30), jer im se učinilo da bi publika u karanteni mogla pomnije preslušati njihova djela. Iz ponude novih izdanja za ovaj sam tekst odabrao recentne albume spomenutih triju kantautorica jer pripadaju različitim generacijama, njeguju drugačije glazbene stilove, no sve tri su jake žene, samosvojne i prepoznatljive, hvaljene od kritike i interesantne onoj publici koja ni ranije nije izgubila, nego u ovim čudnim vremenima i pojačala slušalačku koncentraciju.

Krenimo od Fione Apple, čiji je album “Fetch The Bolt Cutters”, tek peti u diskografskoj karijeri koju je kao sedamnaestogodišnjakinja započela 1996. godine hvaljenim albumom “Tidal”, izazvao najviše pažnje. S kumulativnom ocjenom 100 od 100, “Fetch The Bolt Cutters” postao je najbolje ocijenjeni “novi album” u dvadesetogodišnjoj povijesti portala Metacritic, na kojem se zbrajaju ocjene i prezentiraju kritike iz najvažnijih dnevnih listova te glazbenih magazina i portala.

Čim me takva ocjena, inače rezervirana tek za reizdanja “antologijskih djela” iz prošlosti, “ubola u oko”, instinktivno sam se zapitao je li “Fetch The Bolt Cutters” baš toliko dobar ili je posrijedi “hajp” iniciran ocjenom 10 od 10 na Fioni odavno sklonom portalu Pitchfork, koji je istu ocjenu u minulih deset godina dao još samo albumu “My Beautiful Dark Twisted Fantasy” (2010.) Kanyea Westa.

Radikalno drugačija

No zvuči li “Fetch The Bolt Cutters” Fione Apple “kao što nikada nijedna glazba nije zvučala”, kako u Pitchforkovoj recenziji tvrdi Jenn Pelly? Zapravo ne, jer ako takvo što stoji za svojedobno radikalno drugačije albume koji su drastično promijenili tijek rock i pop glazbe, poput “Fun House” The Stoogesa, definitivno ne stoji za “Fetch The Bolt Cutters”.

Posrijedi je inteligentno posložen album na kojem se Fiona vješto poigrava glasom, udaraljkama, klavirom i basom te popratnim zvukovima iz njezine kuće, no slično je bio konstruiran i njezin prethodni album “The Idler Wheel...” (2012.) pa i “Extraordinary Machine” (2005.).

Zgodno je što pjesme nisu “editirane”, nego su puštene “integralno”, uključivši i lavež pasa Fione i njezine sestre, no je li to baš tako revolucionarno? Teško. Vratite se albumima Toma Waitsa iz prve polovine 80-ih ili soničnoj buci Sonic Youtha pa će vam biti jasnije na što aludiram, a spomenut ću i album “Shine A Light” (2016.) Billyja Bragga i Joea Henryja, snimljen po peronima američkih kolodvora bez “editinga”.

Neosporno je Fiona postala važnija i zanimljivija od prerano ugasle Alanis Morissette i već godinama tek tinjajuće Tori Amos, s kojima su je ispočetka uspoređivali. “Fetch The Bolt Cutters” o potrebi za oslobođenjem od bilo kakvih predrasuda, muško-ženskih stereotipa, žensko-ženskih “prijateljstava” i bilo kakvog sputavanja je vrlo dobar album, ali nikako najbolji ove godine, jer daleko je prosinac, a ni u proteklih deset ili dvadeset godina.

Ma koliko neke od njenih novih pjesama bile impresivne zbog kontrapunkta sofisticiranosti i neuglađenosti, anti-pop strukture unutar koje uspijeva zakucati pamtljive melodijske fragmente, poigravanja glasom i instrumentima te zbog seciranja osobnih trauma, toliko u dijelu pjesama Fiona zvuči nategnuto, izvještačeno i shizofreno. Naročito u drugoj, slabijoj polovini “#Metoo albuma”. Poštujem Fionin gard, ali “hajp” oko “Fetch The Bolt Cutters” je ipak “too much”.

Nažalost, takav se “hajp” nikada neće stvoriti ni oko jednog albuma Lucinde Williams, osim što ga je donekle bilo oko “Car Wheels On A Gravel Road”, najboljeg izdanja 1998. godine zbog kojeg je nazvana najvećom američkom kantautoricom. Ako ćemo pravo, Lucinda je to i ostala, samo što je u proteklih dvadeset godina nanizala konzistentnu nisku podjednako jakih albuma, pa se mnogima takva percepcija izgubila iz fokusa.

Neprijeporno, njezin novi album “Good Souls Better Angels” pjesnički je jednostavniji i ogoljeniji od “Fetch The Bolt Cutters” Fione Apple, s kojim nema tematskih sličnosti, osim u pjesmi “Wakin’ Up”, o zlostavljanju žene od nasilnog muškarca. Lucindin iskaz na raskrižju poderanog bluesa, prašnjavog countryja i blatnog rock’n’rolla glazbeno je također ordinarniji od Fioninog anti-pop artizma, no u svemu tome ima jedno veliko “ali”.

Dok se Fiona, barem za moj pojam, trsi da vas zgrabi za šiju, što joj ipak ne uspijeva tijekom cijelog albuma, Lucinda vas glasom već prve sekunde izbacuje iz čizama. U “You Can’t Rule Me” doslovce čujete kako ta jebeno jaka žena jebe majku svakome tko bi njome jebeno želio vladati i ako me baš pitate za mišljenje, više je feminizma u toj pjesmi nego u cijelom Fioninom albumu.

Lucinda je doslovce “na ratnoj nozi”, no ne samo s nekim bivšim ljubavnikom i starim traumama koje nije uspjela zaliječiti, nego s Trumpom i Amerikom, lošim i lažnim vijestima, klaunovima i ludama, dvoličnjacima i lopovima, varalicama i političarima...

Poanta je da Lucinda pjesme postavlja tako da i kad misli na američkog predsjednika to nigdje eksplicitno ne kaže, pa su primjenjive na sve koji nam iz ovih ili onih razloga - mržnja, pohlepa, laž, gramzivost, bezdušnost, zavist, zloba, moć - uništavaju život. No, ma koliko ljuta, bijesna, ogorčena, pa i agresivna bila, Lucinda ne puca ni besciljno ni po šavovima.

Nema u nje ni psihoze ni shizofrenije, a ne srami se ni iskazati da je senzibilna i senzualna, u nekim situacijama čak i ranjiva i nemoćna pred usudom koji nam se sprema. Ipak, i u ovako lošem svijetu upitne budućnosti Lucinda se kroz nedaće probija tako da i kad posrne i poklekne, otrese sa sebe prašinu i otre znoj, obriše krv i suze pa ponovo ustane i nastavi koračati uzdignute glave i neslomljenog duha, ištući utjehu i nadu u ljudima koji unatoč svemu nisu izgubili suosjećanje i dobrotu.

Iz tih razloga “Good Souls Better Angels”, premda snimljen prošle godine, zvuči poput soundtracka ludila u kojem smo se našli ovog proljeća. Lucinda nije Bog, kojeg duhovito naziva “Big Rotator”, ali zvuči poput Njega, naoružanog za konačni obračun sa Sotonom, ali i spremnog na oprost. Na toj razdjelnici osvete i samilosti počiva i njezina grandioznost, iznesena istodobno najoporijim i najosjećajnijim ženskim glasom koji ćete čuti u svom životu.

Stihovi iz tog Lucindinog grotla od grla, spaljenog raženim viskijem i blaženog šumskim medom, valjaju se preko njenih usana poput odrona kamenja s litice na cestu zakrčenu automobilima u kojima ljudi bježe od apokalipse.

Krhka i nježna

Za razliku od ljutite i bijesne Lucinde te shizofrene i neurotične Fione, mlađa engleska kantautorica Laura Marling zvuči mnogo krhkije i nježnije, a njezin sedmi album “Song For Our Daughter” nešto je poput pisma u kojem zamišljenoj, nerođenoj kćeri potanko, na osnovu vlastitih iskustava, objašnjava kako je to biti žena u današnjem društvu. Imala je Laura Marling i oštrijih i mračnijih djela, zbog kojih su je uspoređivali i s Joni Mitchell i s Patti Smith, a i na ovom albumu povremeno podsjeća na mrzovoljnost Boba Dylana i Lou Reeda.

Njezin folk-rock prosede najusporediviji je s onim Laure Nyro, dok su joj među suvremenicama najsrodnije Cat Power, Neko Case, Joanna Newsom, Marissa Nadler i Laura Veirs. Njezina glavna snaga je u ljepoti njezinog čistog i zvonkog glasa, nalik onome Joan Baez, ušuškanog u krasne aranžmane akustične gitare, gudača i klavira, poprilično lišenih pratnje bubnjeva i udaraljki u pedantnoj, no posve organskoj produkciji Ethana Johnsa.

Dakle, posve suprotno od iščašenog art-popa Fione Apple i prljavog, bujičnog rocka Lucinde Williams, s naglaskom na elegantnu melodioznost i filigransku glazbenu pratnju. Introspekcija je i njezin glavni alat, no dok Fiona njime kopa po neurozama, Laura “imaginarnoj kćeri”, a potom i slušatelju, pruža ugodu i utjehu, zaklon i zaštitu. Ne čudi što je album “Song For Our Daughter” objavila baš sada, kad svakome dobro dođe barem malo nježnosti i osjećajnosti, a ne u kolovozu, kako je bilo predviđeno. I kad beskrajno nježno zapjeva “samo najjači preživljavaju”, nije joj teško povjerovati, jer ona je tiha voda koja brege dere.

Ukratko, meni srce najbrže i najsnažnije zakuca uz Lucindu, vi birajte po svome, a zauzvrat tek tražim da me ne uvjeravate da je “Fetch The Bolt Cutters” već sada najbolji album ove, a kamoli u proteklih deset ili dvadeset godina, jer ako i jest neobičniji od “Song For Our Daughter” Laure Marling, definitivno nije jači od “Good Souls Better Angels” Lucinde Williams.