IN MEMORIAM

UMRO PERO GOTOVAC Velikan hrvatske glazbe skladao je za Ivu Robića i otkrio Mišu Kovača, a Siniša Škarica se od njega oprostio nadahnutim tekstom

 Milivoj Keber / HANZA MEDIA
 

Skladatelj, dirigent i glazbeni producent Pero Gotovac preminuo je u četvrtak u Zagrebu u dobi od 90 godina.

Gotovac je autor brojnih antologijskih kompozicija i filmske glazbe koja je trajno obilježila hrvatsku glazbenu scenu. Rodio se u Zagrebu 1927. godine, a dugi niz godina radio je kao urednik i producent u Jugotonu. Nakon toga je bio dirigent u kazalištu Komedija, a istovremeno je pisao filmsku, televizijsku i kazališnu glazbu te je autor uspješnih šansona.

Kultne televizijske serije “Naše malo misto” i “Velo misto” obogaćene su njegovom glazbom.

Od glazbenog se velikana na svojem profilu na Facebooku vrlo nadahnutom objavom oprostio naš legendarni diskograf Siniša Škarica.

U nastavku u cijelosti prenosimo njegov tekst s Facebooka.

PERO GOTOVAC (12. veljače 1927. – 21. rujna 2017.)

Umro je Pero Gotovac.

Prije malo više od sedam mjeseci, 12. veljače, posvetio sam mu retke povodom 90. rođendana. Kako je mučio muku sa svojim kompjutorom o tome sam ga obavjestio i, naravno, čestitao mu tek mobitelom, a ja nisam siguran da je ikad riješio problem te sprave, koju je tako spremno prihvatio kao i onomad 70-ih ulogu radioamatera, i bojim se da ih je ikad pročitao. A upravo je završavao svoju zbirku stihova naslovljenu „Mikroportreti (moderato cantabile)“ posvećenu kolegama, prijateljima, „skladateljima i tekstopiscima estrade osebujnog autorskog izraza“, kako je glasio podnaslov te dragocjene knjižice. Fascinirao me, nas, sve one koji su ga bolje poznavali, pokretom, vitalnošću, kreativnim nemirom što kao da ga nisu napuštali od one tinejdžerske dobi, kada je, tada znatiželjni sin velikog skladatelja, napisao prve šlagere - objavljene u notnim izdanjima glasovite naklade Albini – na svom, pokazat će se, dugom putovanju kroz čarobni misterij nedokučive glazbe.

Poslije nisam provjeravao, ali mislim da Pero spomenute rođendanske retke nije nikad pročitao. Kao da im je bilo suđeno da ih ponovim, a da ih on opet ne pročita!

Evo što sam tada napisao, sada s izmjenama koje se podrazumijevaju.

Ako se zaputite u diskografsku prošlost ili preciznije u povijest hrvatske i onomad jugoslavenske diskografije naići ćete na brojne tragove čovjeka koji se danas, bogat i vitalan kao da je upola mlađi, potpuno iznenada i naglo otputio, kako je jednim sličnim povodom napisao veliki dramski pisac Dušan Kovačević (a Pero je volio kazalište skoro koliko i glazbu), „na dugo putovanje u noć, negdje, tamo, među daleke zvijezde“.

Naići ćete na tragove skladatelja, aranžera, dirigenta, producenta i nezaobilaznog glazbenog urednika (bio je i moj urednik) što je od sredine 50-ih do početka 70-ih za tadašnji Jugoton potpisao stotine izdanja, istovremeno kao akademski obrazovan dajući toj profesiji potrebit autoritet i dignitet.

Imao sam privilegij i čast da mu kao jedan od njegovih nasljednika u tvornici glazbe prije 17 godina, 2000. u Makarskoj, uručim „životnog Porina“, prvog koji se dodijelio „za poseban doprinos hrvatskoj diskografiji“.

Privilegij i čast: jer je skladao jedan od onih šlagera što ih pamtim iz najranijeg djetinjstva - „Prvu ljubav“ (Ivo Robić); jer ga svi oni zaljubljenici glazbe s malo više godina pamte kao skladatelja pobjedničke pjesme Zagreba 64 – „Balade“ (stihovi Zvonka Goloba, u izvedbi Ane Štefok, odnosno Zvonka Špišića); jer su njegove „Mesec, seno i noć“ i „Na vajnkušeku glava“ (na stihove Drage Britvića, odnosno Norberta Neugebauera) s pozornice Zagreba 62 i 63 u snimljenim izvedbama Tihomira Alaupovića te Vice Vukova najavile „Krapinu“ kao festival kajkavske popevke; jer je s „Celuloidnim pajacom“, „Još uvijek ne znam neke važne stvari“ i „Mačkom“ (sve sa Zvonkom Golobom i Ibricom Jusićem) obilježio kraj 60-ih, kada je riječ o zagrebačkim Večerima šansone; jer je Dalmaciju svojih korijena skicirao s „Našim malim mistom“ (Boris Dvornik), „Finili su Mare bali“ (stihovi Tomislav Zuppa, pjevao Vice Vukov) ili „Nikolinom“(također Zuppine rime, prva izvedba sa Zafirom Hadžimanovom, poslije između mnogih i s klapom Šibenik, recimo); jer je kao jedan od prvih kod nas rukopisom nadahnuta aranžera spajao gudače i zvuk električnih gitara s Crvenim koraljima („Pismo“) i Mattom Collinsom („Znat ćeš“); jer je potpisao prvu solističku longplejku popularne glazbe kod nas Robićevu „Pjeva vam Ivo Robić“, prvu rock 'n' roll ploču bivše države EP Bijelih strijela „Svi trče oko Sue“, prvu veliku uspješnicu našeg beata, Mlinarčev „Osmijeh“ i prvi autorski album rocka kod nas „Naše dane“ Grupe 220, antologijske vinile Timea i Josipe Lisac („Time“ i „Dnevnik jedne ljubavi“) i Arsena Dedića („Čovjek kao ja“); jer je nepogrešivim osjećajem punokrvnog glazbenika otkrio brojne talente, a ako kažem Mišu Kovača, bit će dovoljno (iako su tu na početku niza i Vjeko Jutt, Đelo Jusić i Dubrovački trubaduri, Ibrica Jusić...).

Privilegij i čast: jer sam se na koncu našao u njegovoj zbirci stihova o prijateljima i kolegama što sam je spomenuo na početku, među njih sedamdeset i jednim (muzikologinja Erika Krpan će u predgovoru napisati: „Pitko, vješto i duhovito Gotovac odaje počast svojem glazbenom vremenu, a pripadnici tog vremena nisu samo prijatelji, oni su i sudionici koji su svoj stvaralački trag – svatko po svojoj mjeri – ugradili u zanimljivu i dinamičnu sliku glazbenih događaja velikog dijela 20. stoljeća, a dijelom i početka 21.“), sa žalom što maestro nije uspio u silnoj želji da posljednje darove svog nemirnog i nepresušnog talenta predstavi javnosti na način dostojan jednog velikana hrvatske popularne glazbe.

Privilegij i čast: jer je konačno, ili prije svega, čestit i topao čovjek i iskren prijatelj bio.

Neka ti je laka zemlja, dragi moj Pero!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 06:43