Umro je osnivač Tvornice kulture: ‘Bez njega bi scena Zagreba drugačije izgledala‘

U srijedu je u 74. godini preminuo Darko Putak. Mnogima se njegovo ime neće činiti poznatim jer Putak nije na pozornici stajao kao slavni kantautor ili lider nekog utjecajnog ili popularnog domaćeg rock ili pop sastava. Pa ipak, od Darka Putaka se valja dostojno oprostiti jer da nije bilo njega pitanje je kako bi, primjerice, izgledala novovalna scena, ne samo zagrebačka nego i hrvatska i ex-jugoslavenska. Naime, Putak je kroz prvu polovinu osamdesetih, pa i godinu-dvije dulje, bio voditelj programa i Kulušića i Lapidarija koji su, uz Studentski centar, bili ključni koncertni prostori za etabliranje, a potom i potvrđivanje moći punk i new wave sastava toga doba, uključujući i Azru, Film, Prljavo kazalište, Haustor i zapravo sve druge novovalne sastave bivše Jugoslavije. Zaboravite urbane mitove o Zvečki, Blatu i Kavkazu, to je bio važan, ali ipak samo dnevni "duhanski put".

Prava stvar je bila održati prve koncerte u Lapidariju ili napuniti Kulušić jer time se dobivala i potom ovjeravala ulaznica u svijet važnih izvođačkih i ozbiljnih diskografskih karijera. A kakogod okrenuli, bez igrača iz pozadine kakav je bio Darko Putak to ne bi bilo moguće. Bez njegova vodstva spomenutih koncertnih prostora, zapravo hramova zagrebačke popularne kulture osamdesetih, ne bi bile iste, pa možda ni moguće mnoge glazbene karijere legendarnih novovalnih bendova, a mnogo bi jadnije izgledali i popularna kultura i društveni život Zagreba prve polovine, pa i cijelih osamdesetih, koje se i danas pamti kao "zlatno doba" zagrebačke pop kulture.

U kazališnim vodama

Odlaskom Putaka iz Kulušića i Lapidarija, malo nakon sredine osamdesetih, ti prostori nisu zamrli i ostali su bitni za popularnu kulturu Zagreba. Urušili su se, rekao bih planski i namjerno, kroz proces zbog kojeg su se urušile i mnoge zagrebačke tvornice. Taj proces zvao se privatizacija, koja je u Hrvatskoj izvedena poput pljačkaškog pohoda, usporedivog s konkvistadorskom pljačkom zlata Srednje i Južne Amerike. Kuda je prošla hrvatska privatizacija, tu trava više nije rasla. Putak je pak svoju novu ulogu kulturtregera iznašao u kazališnim vodama, i to kao producent uglednog kazališnog festivala Eurokaz. Tu dužnost obavljao je 13 godina, gotovo dvostruko dulje od vođenja Kulušića i Lapidarija, uz ogradu da me se ispravi ako sam ovime nešto pogrešno konstatirao.

Po odlasku iz Eurokaza Putak se vraća u klupske i koncertne vode, otvarajući koncem devedesetih Tvornicu kulture, tek tristotinjak metara udaljenu od Kulušića. Taj je prostor, inače u vlasništvu SSSH, davno bio studio Radiotelevizije Zagreb, no Putak je u njemu prepoznao potencijal i s nekolicinom suradnika ga upogonio kao najvažniji zagrebački koncertni prostor. Ne želim ulaziti u razloge zbog kojih su suradnici Putaka otišli iz te priče i zašto je Tvornicu kulture preuzela i uspješno nastavila voditi, uz dodatno sjajno preuređenje i jak program, nova ekipa čiji je voditelj igrom slučaja moj najbolji prijatelj iz osnovne škole. Ono što ja mogu reći jest da je Putak, kad sam u Tvornici organizirao nekoliko koncerata kao diskograf i potom kao koncertni promotor, uvijek bio i ostao fer i korektan prema meni, a rado je primao i savjete o angažmanu određenih inozemnih izvođača, kako u Tvornici tako i na Šalati, gdje je organizirao koncerte Pixiesa i Poguesa, ili u Lisinskom, u koji je na dvije večeri priveo Nicka Cavea. Mnogi pamte i legendarne koncerte u Tvornici poput onog Patti Smith, samo dan nakon nesretne pogibije Darka Glavana.

Noći tatarskih bifteka

Podsjetnika radi, devedesete su u Zagrebu bila jadne, ne samo kad su posrijedi koncertni i klupski prostori. Nešto se uspijevalo raditi kroz KSET, Jabuku i Gjuro 2, no ti su klubovi često bili premali i nedostatni, pa se pokretanje Tvornice kulture i Močvare koncem devedesetih pokazalo blagotvorno, ne samo za tadašnju scenu nego i za budućnost Zagreba, čemu su se pridružili i klubovi poput Vintage Industrial Bara i Hard Placea. No to je već neka druga priča koja nema veze s Darkom Putakom, koji je uvelike zadužio zagrebački kulturni i društveni život, a usput je bio i hedonist i gurman, pa je prije koju godinu u Laubi osmislio i kao gost kuhar vodio Noći tatarskih bifteka.