Prije tri sam se mjeseca u recenziji albuma "What Do We Do Now" J-a Mascisa prisjetio zajedničkog koncerta njegove grupe Dinosaur Jr. i sastava Rapeman, koji je nakon Big Blacka predvodio Steve Albini. Mascis i Albini, svaki na svoj način, tada su bili bogovi buke, baš kao i Michael Gira iz Swansa ili Thurston Moore iz Sonic Youtha. Taj se koncert zbio 3. studenog 1988. godine u ljubljanskoj Festivalnoj dvorani na Gospodarskom raztavišču, čija su se stakla i mramor tresli od njihovih bučnih udara. I danas se sjećam da sam gledao Albinija dok je električnu gitaru vezao oko bokova i lijepio je ljepljivom trakom kako bi rezonirao cijelim tijelom umjesto samo instrumentom. Na mene je ostavio utisak lucidnog i zaigranog momka, štreberka i čudaka, no u suštini zabavnog i ludističkog genija alter, punk i noise-rocka. Za nevježe su Rapeman i prije njih Big Black zvučali neslušljivo, ali moji frendovi i ja smo uživali u napetoj, klaustrofobičnoj, tjeskobnoj i zapaljivoj buci koja je kuljala iz njihovih albuma; avangardnijeg Big Blacka u kojoj je važnu ulogu imala ritam-mašina zasnovana na prvotnim post-punk sastavima i Rapemana s bubnjarem umjesto ritam-mašine, kao alternativne inačice ZZ Topa.
Sastav Shellac
"Atomizer" i "Songs About Fucking" Big Blacka, uz nekoliko EP-ja, pa "Two Nuns And A Pack Mule" Rapemana predstavljali su radikalizam i avangardu tadašnjeg rocka, no najdugovječniji i najplodniji projekt Stevea Albinija bio je sastav Shellac, čiji se dolazak u Zagreb ponovo očekivao na jesen u realizaciji Mate Škugora, koji ga je jako dobro poznavao. Umjesto toga dočekali smo tužnu vijest o iznenadnoj Albinijevoj smrti od infarkta. Time svijet glazbe nije izgubio samo sastav Shellac nego i Albinija kao producentskog gurua koji je u Amsterdamu ranih 90-ih trebao producirati i album zagrebačke noise-rock grupe SexA, a čije sam predavanje o tehnikama snimanja i produkcije pohodio 2017. godine u krcatoj kinodvorani Branimir centra.
Naime, osim što ga se smatra utemeljiteljem noise-rocka, nastalog na rubu američke hardcore punk scene, a u okviru koje je djelovanje započeo u Chicagu početkom 80-ih godina 20. stoljeća, Albini je bio i jedan od najglasovitijih glazbenih producenata u proteklih 35 godina, godina koliko je trajao njegov "profesionalni producentski status". Među ostalima, producirao je važne albume Pixiesa, Nirvane, Roberta Planta i Jimmyja Pagea, Breedersa, PJ Harvey, Manic Street Preachersa, Stoogesa, Flogging Molly, Jesus Lizarda i stotina drugih. Prije predavanja održao je i "pokaznu vježbu" svojih tehnika snimanja s Psihomodo Popom u izvrsnom studiju RSL (Novo Mesto, Slovenija).
Snimatelj i vlasnik
Albini je bio snimatelj i vlasnik znamenitog studija Electrical Audio u Chicagu, poniklog u njegovoj kući pa prebačenog i "nadograđenog" 24-kanalnom tehnikom u jednoj staroj industrijskoj zgradi. Tada je pojasnio da je težište odavno bacio na detaljan rad oko odabira i pozicioniranja mikrofona u studiju, u kojem preferira da što više glazbe izvođači snime uživo zajedno, a onda tek nadodaju dionice koje mogu odsvirati tek naknadno, kao pojedinci. To je, uz inzistiranje na snimanju na dvoinčnim magnetofonskim trakama, bilo forte njegovih snimateljskih i producentskih radova. Njegove snimke plijenile su pažnju energijom, iskričavošću, suhoćom i kristalnošću čak i kad je snimao bučnu i prljavu glazbu. Ništa u njegovu radu nije bilo sterilno, a slušatelj je imao dojam da, kad sluša albume u njegovoj produkciji, ima uho tik do pojačala i bubnjeva u studiju.
Albini je bio i veliki poznavatelj glazbenih, industrijskih i tehnoloških trendova, pa je živopisno objašnjavao zašto mu se dopadalo što je nestalo posrednika između publike i glazbenika zbog dominantnog svođenja distribucije i slušanja glazbe na streaming servise poput YouTubea, Deezera, Spotifya i iTunesa premda njegov Shellac ni od toga, kao ni od emitiranja na radiju i TV-u, nije zaradio ozbiljan novac. Predviđao je da će velike diskografske kompanije biti sve manje važne, a najžilavije u preživljavanju će biti one manje, posvećene "odabranim glazbenim nišama". Shellac je, pak, najviše zarađivao od koncerata.
Sloboda odabira
Unatoč tome što je Albini obožavao "slobodu odabira glazbe" kakvu imamo zahvaljujući streaming servisima, na tom se predavanju složio s konstatacijom potpisnika ovih redaka da "gro publike i dalje preferira glazbeno smeće" te da su "top-ljestvice groznije no ikada prije". Zauzvrat, rekao je, do kvalitetne glazbe bitno je lakše doći, "barem onima kojima glazba nije samo popratna kulisa za pranje suđa ili mrcvarenje papira u nekom uredu, nego smisao života i gušt bez kojeg ne mogu zamisliti svakodnevicu". Baš takvi su bili i njegovi sastavi Big Black, Rapeman i Shellac, jer su od slušatelja tražili angažman i posvećenost buci kakve je uporno odašiljao Steve Albini. Smatrao je i da je streaming oživotvorenje ideje punka kao totalne demokracije snimanja, distribucije i prijema glazbe, makar su u takvoj konstelaciji financijski mogli propasti i Shellac i njegov studio Electrical Audio, jer je postalo sve lakše i jeftinije relativno kvalitetno snimati glazbu u sobi, podrumu ili garaži.
Rođen je 22. srpnja 1962. godine u Pasadeni, a život su mu pri kraju osnovne škole promijenili The Ramones, Sex Pistols, Pere Ubu i Devo. Kao gitarist obožavao je Andyja Gilla iz Gang Of Four, Rowlanda S. Howarda iz The Birthday Party, Keitha Levena iz Public Image Ltd, Rona Ashetona iz Stoogesa, Grega Ginna iz Black Flag, Toma Verlainea iz Television. Bio je erotoman, ali i u staloženom braku, nije se drogirao ni pio alkohol i volio je biciklirati od kuće do studija, no unatoč tome fatalni infarkt je 7. svibnja u njegovu domu dokinuo život boga buke. Zbogom, Steve.